
Romantizam je moja omiljena epoha i po mom skromnom mišljenju predstavlja vrhunac evropske umetničke muzike perioda od XVII do XX veka. Ovaj period je vezan za nastanak, razvoj i na kraju kulminaciju tonalnog sistema koji je vladao do XX veka, nakon čega se desio njegov raspad i uspostavljanje novog sistema što je uzrokovalo smenu jedne muzičke tradicije drugom. U razvoju muzičke kulture XIX vek predstavlja jedno od najplodnijih razdoblja.
U leksikologiji literature i umetnosti izraz „romantični” prvi put je uveden u Nemačkoj krajem XVIII veka (1798. godine) zahvaljujući braći Šlegel. Taj naziv su dali literaturi koja se razlikovala od klasične po tome što su tadašnji novi umetnici koristili filozofske motive, bili ravnodušni prema pravilima, u njihovim delima se osećalo prisustvo sentimentalne sadržine…
Kako je počelo? Pa, pre svega trebalo bi pomenuti da je umetnost odraz duha vremena, društvenih i socijalnih prilika koje u određenom periodu preuzimaju primat. Romantizam počinje nakon Francuske revolucije. Promene su se desile u svim sferama umetnosti, ali su prvobitno bile uočljive u književnosti, zatim drugim vidovima umetnosti i tek na kraju u muzici. Morala bih pomenuti da to nije usamljeni slučaj i ne vezuje se samo za romantizam, već važi i za prethodne epohe. Muzika kao da je oduvek „kaskala” za ostalim umetnostima određenog stilskog perioda/epohe. Da ne bih pretvorila ovaj tekst u priču o istorijskoj desinhronizaciji umetničke forme, samo ću reći da je razlog tog „kaskanja” posve logičan i očigledan. Književnost je umetnost koja je, u odnosu na druge vidove umetnosti, najbliža našem svesnom biću jer se koristi jezikom kojim se mi svakodnevno koristimo i kao takva se najbrže formira u istorijskom procesu. Što je umetnost apstraktnija, taj je proces sporiji, pa se na kraju, eto, čini da je ipak muzika najapstraktnija umetnost.
Da se vratim na temu teksta… Dakle, revolucija je dovela do jačanja građanskog sloja i samim tim pomogla širenju umetnosti širim masama. Umesto samo na dvorovima, muzika je počela da se izvodi u koncertnim salama i operskim kućama. Takođe, muzičari više nisu bili vezani za dvorove, već postaju slobodni umetnici. Betoven je bio prvi takav umetnik (bar prvi takav za kog ja znam). Iako se dosta među teoretičarima i muzikolozima spekuliše o tome da li je on možda zapravo prvi romantičar, moje mišljenje je da to nije slučaj. Ali, o tome možda u nekom narednom tekstu. Prvi romantičar bio je Franc Šubert, Betovenov savremenik.
Epoha romantizma u muzici traje ceo XIX vek i njegov odjek se može čuti i u kompozicijama XX veka.
Šta su bile zajedničke karakteristike, može se reći i težnje umetnika romantičarske epohe? Za razliku od prethodne, klasičarske epohe, romantičari umesto kolektivizma okreću se sebi, prikazivanju emocija, subjektivizmu, razočarani u stvarnost povlače se u sebe ili beže od nje uplovljavanjem u svet fikcije, bajke, utopije, iluzije ili beže u prošlost, oslanjaju se na maštu, lirizam, duhovno, dubinu, uzvišenost, patetiku, patnju… Zanimaju se za fantastične i egzotične svetove, folklor. Nastaje kult genija, virtuoznost se razvija…
Kompozitori romantizma prihvatili su ono što su im kompozitori klasike dali u amanet, ali su to razvili do krajnjih granica, kao npr. simfonija – proširili su orkestar i samu formu tako da ima pet stavova. Kompozitori romantizma koji su komponovali simfonije su: Šubert, Berlioz, Brams, Maler… Još jedan značajan žanr je u romantizmu pretrpeo pravu reformu – opera. Reformu je sproveo Vagner, koji je stvorio muzičku dramu. Pored starih žanrova, stvaraju se i novi. Romantičari su imali sklonost ka malim formama, pa su nastale klavirske minijature (muzički momenti, etide, balade,valceri, rapsodije…) i romantičarske solo pesme tj. Lied (Šubert je prvi plasirao oba žanra, a pored njega pisali su Šopen, Šuman, List, Brams, Čajkovski, Rahmanjinov). Pored toga nastaje i programska muzika, a centralno mesto zauzima simfonijska poema (za to su bili zaslužni Berlioz i List). Programska muzika prikazuje vanmuzički doživljaj koji se želi dočarati. Naslov dela ukazuje na sadržaj programske kompozicije.
U periodu romantizma počinje da se budi nacionalna svest u mnogim zemljama Evrope, što rezultira pojavom nacionalnih škola. Do tada su umetnici u drugim zemljama stvarali muziku po uzoru na italijanske, francuske i nemačke kompozitore i njihove estetske principe. U XIX veku kompozitori se okreću svom i folkloru drugih zemalja i stvaraju originalna dela. Nacionalne škole: ruska (Glinka, Balakirjev, Rimski-Korsakov, Borodin, Musorgski), češka (Dvoržak, Smetana), španska (Albenis, Manuel de Falja), skandinavska (Sibelijus u Finskoj i Edvard Grig u Norveškoj).
Krajem XIX veka romantizam počinje da jenjava pojavom impresionizma Kloda Debisija, kasnije ekspresionizma. Tokom XX veka javlja se savremenije shvatanje romantizma – neoromantizam.
Pisala bih još dosta, pošto bi se još dosta moglo i trebalo reći, ali priču moram privesti kraju. Najpoznatiji kompozitori romantizma navedeni su u tekstu, ako sam nekog zaboravila, znajte da ne volim da ga slušam (Mendelsona npr.). Od pomenutih toplo preporučujem Šuberta, Šopena, Čajkovskog, Musorgskog, Rahmanjinova, Malera…
piše: Marija Stojković
Fanstatičan tekst. Nama koji smo prošli i najviše muzičko obrazovanje fali dosta znanja u odnosima muzike sa društvom i tekovinama koje su je okruživale.
Mislim da se posljednja faza Bethovenovog stvaralaštva može svrstati u Romantizam iz nekoliko razloga. Ali ono što bih volio da znam i što ne mogu nigdje naći, a autor ovog teksta definitivno zna bolje od mene, je romantiziranje i mitologiziranje lika i djela W.A.Mozarta. Stičem utisak da upravo u tekstu pomenutih razloga u Bethoveenovom odnosu prema aristokraciji i Mozartovog životopisa koji je pun komunikacije sa istom upravo ovaj drugi mnogo nametnutiji u popularnoj kulturi. Čitao sam negdje da mu je sestra u njegovoj mladoj dobi pisala djela koja se danas pripisuju njemu, znamo da mu je otac bio sposoban menadžer (i da se odrekao svoje karijere zbog Wolfganga) koji je targetirao neosporan talenat na aristokraciju i bogate uske krugove po Evropi, da je bio omiljen u krugovima koji su bili protiv građanskih ideja prosvjetiteljstva i rušenja monarhija. Isto znam da je romantizam mitologizirao mnogo detalja iz njegovog života, film Amadeus je rađen po Puskinovoj poemi “Mozart i Salieri” koji je podijelio inače ovaj odnos pun poštovanja na protagonistu i antagonistu. Razlog je, koliko razumijem romantizam i književnost, stalna tendencija da se umjetnicima u ovom periodu daje pečat nesreće, boli i patnje i prevelikog talenta. Mozart je isto koliko znam umro poprilično bogat (vratio se iz Praga sa jedne od uspješno unovčanih postavki “Kraljice noći”) i da je razlog njegovog siromašnog i jadnog ukopa bila jozefinska religijska praksa tog vremena. Ipak romantizam i kasniji kanonski narativ napravio je od njega jadnog heroja kakav je u udžbenicima na našim prostorima.
Drugi razlog ovakve mitologizacije je možda i snažan uticaj habsburga koji je trajao do 1918. godine ne samo na ovim nego i na drugim prostorima Evrope. Muzička kultura habsburga, naročito bečkih, se temeljila na klasičarskom Mozartu, pa ju je eksporovala kao najtalentovaniju, najbolju i najčudooddjetetansku.
Nekako mi se čini da je njegovlik i djelo previše dominantno i u javnim narativima lažno zbog razloga koje sam naveo.
Autor ovog teksta bi mogao bolje pojasniti sve okolnosti oko mitologizacije njegovog lika i djela u nekom od narednih tekstova. Volio i da me uvjeri da nisam upravu, ako je moguće.
Hvala lijepo.
I ja sam počeo ukratko, kao što naslov teksta gore sugerira, a evo….
fantastičan tekst
ukratKo A???!!
Draga Slavice,
s obzirom na to da je autorka teksta muzikolog po struci ovo je zaista kratak osvrt na kompleksnu temu jednog tako bogatog umetničkog pravca, kao što je romantizam, u muzici. 🙂
Sve najlepše,
redakcija časopisa KUŠ!