piše: Ermina Ribić
Platon je u projektu svoje idealne države protjerao sve pjesnike jer je smatrao da su suviše štetni za savršeno društvo. I zaista, svaki zapis, svjedočenje ili plod puke imaginacije nikada ne bi našli mjesto u ovakvoj državi. Štetnost istine ili fikcije utjecala je na umove građana i kvarila ih. Srećom, mi ne živimo u Platonovoj Državi ili u njezinom iskrivljenom odrazu u ogledalu – tuđa svjedočenja znače nam mnogo više nego historijske činjenice.
Ipak, protjerivanje određene grupe ljudi sa označenog prostora nije samo daleki mit iz antike. Vladislav Špilman bio je sasvim običan Poljak koji je volio klasičnu muziku i sviranje klavira. No, imao je tu sudbinsku nesreću da živi u periodu nacističke Njemačke i da bude označen kao Jevrejin. Ova dva određenja bili su sasvim dovoljan povod da Špilman bude protjeran, što je, nimalo slučajno, probudilo potrebu za pisanjem memoara o golom životu i preživljavanju u varšavskom getu.
Goli život i lebensraum
Đorđo Agamben u svom kapitalnom djelu Homo Sacer (Sveti čovek) uvodi termin golog života, kojeg definira kao egzistenciju čiji je prirodni život lišen političke sfere, ali i kao egzistenciju koja i dalje potpada pod politički utjecaj i kontrolu. U vezi sa ovim terminom usko je dovedena i sintagma iz naslova – homo sacer – koju Agamben opisuje kao čovjeka kojeg se ne da žrtvovati, ali ga se može ubiti, i to bez posljedičnog sankcioniranja. Goli životi kod homines sacri mogu se interpolirati u dugoročni plan nacističke ideologije istrebljivanja Jevreja, a logori poput Treblinke, Aušvica i Dahaua jesu primjeri Agambenovih izvanrednih stanja što su postala pravilom. Takvom stanju i te kako je suprotstavljen nacistički koncept lebensrauma, termina koji označava strogo namijenjeni prostor određen za jednu grupu, naciju ili rasu. Goli život nije imao šta tu tražiti.
Svoje memoare naslovljene Pijanista Špilman započinje 1939. godine, upoznajući čitateljstvo sa sveopćom nevjericom u Hitlerove planove. Iako se u Varšavi nikakva opasnost nije predosjećala, zamračeni prozori, sakrivanje i odlasci kući prije mraka svakako su naslućivali početak golog života. Preokret se dogodio brže nego što su mnogi Poljaci mogli očekivati – iz mirnog okružja sa ponekim predostrožnostima do iznenadnih napada i ulica preplavljenih leševima:
„Nemačka artiljerija počela je da tuče grad, u početku predgrađa, kasnije i centar. Videli smo sve više kuća bez prozora, s tragovima granata ili s oštećenim zidovima. Noću je nebo bilo crveno od požara, a vazduh težak od dima. Ponestajala je hrana.”
Pijanista, Vladislav Špilman
Stanovnici glavog grada Poljske bili su prinuđeni seliti se u podrume i na niže katove. Njihov spust bio je ne samo fizički, već i vrijednosni. Niža bića za nacističke vojnike trebalo je da se kreću sve niže i niže na ljestvici sveopćeg postojanja. Ubrzo će ta ista bića dobiti okrutno obećanje zaštite u vidu zatvaranja grada u izuzetno ograničen prostor nazvan geto.
Zidovi okolo ljudi i među ljudima
Osim fizičkog zida kojim se odijelio lebensraum navodno čiste arijevske rase od obespravljenih golih života u Varšavi, vrlo brzo je ozidan i čvrst zid mržnje između Poljaka i Nijemaca. Hiljade mrtvih, razrušeni grad, raznovrsna kažnjavanja zbog hrane, te ukidanje svih sloboda Špilman opisuje na vrlo hladan način, vjerovatno znajući da takve činjenice ne treba dodatno potencirati i time dovoditi u patetiziranje. Nabrajanju sasvim običnih ljudskih potreba za hranom, pićem, prebivalištem i kretanjem, vrsni poljski pijanista jukstapozicira nešto luksuznije težnje. Naime, nacistička vojska vjerovala je da poljski Jevreji ne smiju imati mnogo novca, te da im valja oduzeti sve materijalne dragocjenosti iz njihovih domova. No, naredbe nacističkih vojnika mijenjale su se svakog dana, bivajući sve strože i samim tim sve besmislenije. Veliko nepovjerenje ka Jevrejima i provjera identiteta, kako nacionalnog tako i religijskog, uglavnom se odvijala obnaživanjem muškaraca. Tijelo je postalo lična karta, a goli život jedina opcija egzistiranja.
„U periodu između 1. i 5. decembra svi Jevreji morali su da stave beli povez sa našivenom belo-plavom Davidovom zvezdom. Dakle, trebalo je da budemo obeleženi, da se javno razlikujemo u gomili, tj. ’određeni smo za odstrel’. Time je poništeno nekoliko stotina godina humanizma, koji je zamenjen metodama mračnog srednjovekovlja. Jevrejska inteligencija je sada počela da sebe nedeljama drži u dobrovoljnom kućnom pritvora. Niko nije imao hrabrosti da sa povezom na ruci izađe na ulicu, a kada se to ni na koji način nije moglo izbeći, pokušavalo se da se neopaženo prolazi, lica usmerenog prema zemlji, punog stida i bola.”
Pijanista, Vladislav Špilman
No, Špilmanovi zapisi sadrže i neumorivo nadanje. Konstanto praćenje rata na drugim frontovima ujedinjavalo se sa vjerom da će rat stati, ili da će Nijemci bar negdje izgubiti. Smjena godišnjih doba ovom književnom djelu daje onaj protok vremena koji je, u takvim okolnostima, jednostavno nemoguće zamisliti. Krug od jedne do druge zime označen je još težim uslovima, još surovijim preživljavanjem. Geto nije podrazumijevao samo zatvoreni prostor – to je bilo mjesto stalne kontrole, neumoljivih prijetnji i nezamislive tjeskobe. Pored toga, svaka porodica imala je barem jednog člana koji je odveden u logor ili je ubijen. Autor Pijaniste nije bio pošteđen – njegova porodica nemilosrdno je ukrcana na voz za Treblinku, iz koje se nikada nije vratila.
Duh od čovjeka
Špilman je u getu morao raditi različite fizičke poslove kako bi se održao u životu. Nepodnošljivi uslovi rada i okrutni vojnici uskoro su natjerali pijanistu da se krije po gradu. Nakon godinu i po sakrivanja, svjedočio je Varšavskom ustanku koji je još više razljutio nacističke vojnike. Bijeg od skore smrti prouzrokovane tenkovskim napadom na njegovo skrovište Šplimana je usmjerio u drugom, vrlo sličnom pravcu – ka samoubistvu. Popivši cijelu bočicu tableta za spavanje kojima je istekao rok, pijanista je ipak ostao živ. Uslijedilo je novo sakrivanje i prisjećanje svih klavirskih kompozicija. No, goli život očuvao se uprkos groznim dešavanjima. Pred sami kraj rata, Špilmana u njegovom skrovištu otkriva njemački oficir, koji ga, saznavši za njegovo sviranje klavira, odvodi do starog instrumenta i moli ga da mu svira:
„Počeo sam da sviram Šopenov Nokturno cis- moll. Staklast, bučan zvuk, koji je dopirao iz raštimovanog instrumenta, odbijao se o prazne zidove stana i stepeništa, odjekujući utišano i tužno u ruševinama kuća s druge strane ulice. Kada sam dovršio, tišina koja je vladala u gradu postala je još gluvlja i avetinjskija. S izvesne razdaljine doprlo je mjaukanje mačke, a odozdo, ispred kuće, čula se grlena vika na nemačkom. Oficir je stajao duže vremena, posmatrao me ćutke, onda uzdahnuo i rekao:
– Ne smete ostati ovde. Izvešću vas van grada, u neko selo. Tamo ćete biti bezbedni.”
Pijanista, Vladislav Špilman
Čovjek pod imenom Vilm Hozenfeld čuvao je i opskrbljivao Špilmana sve do kraja Drugog svjetskog rata. Pijanista je tek pet godina nakon rata saznao za ime svog spasitelja, koji je već odavno bio mrtav u ruskom logoru. Ipak, od svih odsviranih kompozicija u svom dugom životu, ponajviše se sjećao Šopenovog Nokturna i lica čovjeka kojemu je to posvetio u sumraku humanizma.
decembar, 2023.
