„Ustav Republike Hrvatske”, foto: Printscreen/ YouTube/ interfilmzagreb

Novi film Rajka Grlića je drama o seksualnim i nacionalnim identitetima, predrasudama i mržnji koja nastaje u susretu sa različitošću i pronalaženju načina da se taj sukob prevaziđe. Posle dugo vremena imamo priliku da pogledamo građansku dramu koja se bavi suzbijanjem straha od različitosti pre nego njegovim širenjem.

Film prati četvoro ljudi koji stanuju u istoj zgradi, bračni par bez dece koji je živi u suterenu zgrade i profesora istorije koji deli stan sa svojim nepokretnim, starim ocem. Ante Samardžić je policajac srpske nacionalnosti dok je njegova žena Maja Samardžić medicinska sestra iz hrvatske. Oni žive u malom stanu koji dele sa svojim psom Mrvicom. Ante se sprema za državni ispit iz Ustava koji je neophodno da položi ne bi li zadržao posao u policiji. Učenje mu ne ide lako, dok se Maja trudi na sve načine da ga za to motiviše. Uprkos tome što ne izgledaju kao par koji možete videti u reklami za neku banku, njih dvoje su do ušiju zaljubljeni. Iznad njih živi profesor Istorije, Vjekoslav Kralj, homoseksualac i transvestit sa svojim ocem Hrvojem Kraljem, hendikepiranim bivšim visokim činovnikom NDH. Njih dvojica žive u prostranom i lepo uređenom stanu koji je zaostavština Vjekoslavljeve majke, odnosno Hrvojeve žene. Stan je pun njene stare odeće i nakita i ceo odiše pažnjom koju je posvetila njegovom opremanju. Dok otac nikada nije prihvatio sinovljevu seksualnu orijentaciju, njih dvojica ipak dele izraženo nacionalističke, pogotovo antisrpske, stavove.

Ova dva para suseda nemaju puno zajedničkog do trenutka kada se Vjekoslav, u svojoj transvestitskoj personi Katarini, posle napada i pljačke na ulici od strane grupe mladih huligana, nađe u bolnici pod Majinom negom. Ona ga prepoznaje i posle otpuštanja na kućno lečenje mu pomaže da se oporavi od zadobijenih povreda i brine se o njegovom ocu pošto on nije u mogućnosti. Od tog trenutka dva para počinju da komuniciraju shvatajući da imaju mnogo više zajedničkog uprkos svojim različitim nacionalnim i seksualnim praksama.

„Ustav Republike Hrvatske”, foto: Printscreen/ YouTube/ interfilmzagreb

Nebojša Glogovac u glavnoj ulozi Vjekoslava odnosno Katarine donosi svoj najstudioznije razrađeni lik do sada. Od načina na koji dodiruje haljine svoje preminule majke do toga kako priča o svojoj izgubljenoj ljubavi, svi elementi su u službi približavanja emotivnog i logičkog sklopa jedne toliko polarizovane individue. Ledeno racionalne i beskonačno ugrožene u isto vreme. Nigde lepše to ne dolazi do izražaja od trenutka kada Vjekoslav optužuje Antu za svo maltretiranje od strane Srba u policiji koje je sa svojom majkom preživeo posećujući oca, hrvatskog nacionalistu, u zatvoru. Ništa nije toliko jak motiv za mržnju jačeg od sebe kao pretrpljeno poniženje. Taj jači dobija fizičko obličje u Anti koga tumači Dejan Aćimović i konačno Vjekoslav koristi priliku da se lično suprotstavi siledžiji koga je toliko dugo prezirao. Njegov bes se sintetizuje u osudi celog naroda kome Ante pripada tvrdeći da je nacionalni identitet uvek nešto veće od individualnog. To posebno dobija na značaju u trenutku kada mladi vođa huligana koristeći gotovo identičan govor mržnje vređa profesorovu seksualnost.

Dok su muškarci u filmu zaokupljeni isticanjem svojih razlika, Maja Samardžić, u besprekornoj interpretaciji Ksenije Marinković, je tu da ih sve razume i pokaže saosećanje u najintimnijim trenucima. Nepokretni Hrvoje Kralj, koga igra Božidar Smiljanić, će je hvatati za grudi dok mu ona presvlači pelene. Muž će joj plakati u naručju posle sukoba sa profesorom, a on će joj pričati o ljubavi kakvu je osećao prema svom partneru. Sve će to Maja slušati sa puno pažnje, a da pri tome ni u jednom trenutku ne postane pasivan slušalac. Uvek će biti korak ispred muškaraca koji je okružuju ne dozvoljavajući im da njihov sukob eskalira u smeru iz koga ne bi bilo povratka.

Svi muški likovi u filmu se bojažljivo trude da naprave iskorak u nepoznato i da uprkos svojim razlikama ulože svoje poverenje jedni u druge. Ustav kaže da su svi građani ravnopravni bez obzira na nacionalnu, versku, seksualnu i svaku drugu pripadnost. Ove reči koje se na više mesta provlače kao lajtmotiv filma su verovatno i njegova glavna poruka. Jedna koja je i osnovna razlika između građanskih društava i onih koja to nisu.

Ono što smatram posebnom vrednošću ovog filma je to što odlazi dalje od postavljanja pitanja da li se te naizgled nepremostive odlike sukobljenih identiteta mogu premostiti, nego aktivno, argumentovano i odmereno nalazi put kojim likovi ovog filma u tome uspevaju. Pri tome održavajući opšti ton filma vedrim. Film je već dobio nekoliko nagrada na međunarodnim festivalima i ne bi me čudilo da bude nominovan za Oskara u kategoriji stranog filma.

piše: Nenad Tesla

decembar, 2016.

Leave a Reply

Your email address will not be published.