piše: Ermina Ribić
Zbirka Cvjetovi zla u svakom smislu obuhvata cjelokupnu poetiku francuskog simboliste Šarla Bodlera. Podijeljeno u pet lirskih ciklusa nazvanih Splin i ideal, Pariske slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna i Smrt, ovo književno djelo nerijetko se u historiji književnosti naziva prvom modernom zbirkom poezije.
No, osim modernosti i eksperimentalne aure koja i dan-danas vihori nad ovim djelom, autor je neposredno nakon objavljivanja doživio javno poniženje u vidu sudskog procesa. Tadašnje francuske vlasti u Cvjetovima zla vidjele su problematične teme koje su bezmalo opisivale i indirektno pozivale na amoralni stil života.
Danas, više od stotinu i pedeset godina nakon objavljivanja, teorija književnosti Cvjetove zla stavlja na pijedestal poezije, posmatrajući ih kao remek-djelo devetnaestovjekovne književnosti. Do tada neviđene scene morbidnosti u poeziji razmatrane su kroz različite teorijske i kritičke uglove, no, ono što se često zaboravlja spomenuti ili analizirati jeste Bodlerovo predstavljanje žena.
Simbolizam i njegov manifest
Simbolizam se javio tokom 19. stoljeća, kao revoltni odgovor na veliku epohu realizma i njegove inačice – naturalizma. Pjesnici ovog pokreta već u samom začetku jasno su naglasili svoje poetske ciljeve. Žan Moreas, autor Simbolističkog manifesta, ukazao je na ponovljivost tadašnje književnosti kao umjetnosti – svaka kopija kopije postane banalost i opće mjesto. Tom iscrpljujućem mehanizmu odgovor je bio simbolizam. Ideja obučena u subjektivnost, piše Moreas o osnovnoj karakteristici ovog pokreta, time nas navodeći da simbolističke pjesme interpretiramo kroz lupu pjesnikove biografije i ličnih stavova.
Međutim, u korijenu ovog pokreta, kako mu i ime sugerira, leže simbol i simbolika, što nas opet vodi u pravcu nešto dubljeg tumačenja skrivenih i alegorijskih tema, udaljenijih od biografskih crtica. Iako se mnoga tumačenja svih tema, pa tako i ženskih likova u Cvjetovima zla svode na iščitavanje piščeve biografije, te povezivanja sa ženama poput Bolderove majke i ljubavnice Žane Duval, valja imati na umu da se poeme u svakom od lirskih ciklusa moraju tumačiti u skladu sa poetikom simbolizma. Tu svakako treba imati na umu i neupitno snažne utjecaje romantizma od kojih Bodler, kao i drugi simbolisti, nije mogao pobjeći.
Bodlerovo zlo
Lišena didaktičkih i narativnih elemenata, poezija simbolista generalno teži ka što kompliciranijem opisivanju i umetanju simbola čije tumačenje postaje neprohodan teren. Neke od osnovnih i ponavljajućih tema u Cvjetovima zla svakako su smrt, žene, grad i umjetnost. Od romantizma, Bodler je preuzeo divljenje antičkim (i rimskim i grčkim) umjetnicima, ritmiku u stihu, pjevanje o mitološkim pojavama, a pojedini naslovi pjesama čak su napisani na latinskom. Romantičarski pesimizam i sveopće nezadovoljstvo društvenim i političkim stanjem Bodler naziva splinom i podiže ih na viši nivo – u njegovim poemama česte teme su tjelesno raspadanje, dekadencija i razvrat, ali i izvrtanje kršćanskih vrijednosti i veličanje Sotone.
Ukleti pjesnik, kako Bodler naziva svog lirskog subjekta u mnogim poemama, pjeva o ovim temama kroz prizmu čudnog i ružnog kao lijepog. Ta tzv. poetika ružnoće postat će ekskluzivno pravo Šarla Bodlera da se izdvoji kao pjesnik koji ne pjeva o ljubavi. No, za razliku od romantizma koji je u ženama vidio klasičnu ljepotu vrijednu poetskog divljenja, Bodler izvrće takve prikazbe i pokušava predstaviti žene na nekonvencionalan način. Pokušava, jer je i dalje evidentan snažan utjecaj koji je romantizam ostavio na poetiku ovog francuskog velikana.
U cijeloj zbirci, Bolderov lirski subjekt često je čovjek koji hoda gradom, tzv. flaneur, i bilježi osjetilna iskustva. Ipak, ova iskustva i te kako su selektivna i obojena pesimizmom. Skoro pa voajerski, pjesnik slika one događaje i ljude koji mu se čine zanimljivim, bilo da su iznimno morbidni ili samo egzotično privlačni i neobični. Na vrlo sličan način Bodler opisuje i razne žene sa kojima se njegov lirski subjekt susreće ili pak mašta o njima.
Dvije vrste žena u Cvjetovima zla
Bez obzira na to kome je svoje poeme pisao ili upućivao, za Bodlerov pjesnički opus sa sigurnošću se može reći da vješto prati simbolističku poetiku, isprepletenu sa romantičarskom zaostavštinom. Tako se u ovom tekstu neće uzimati u obzir autorova biografija, kao ni stvarni susreti sa stvarnim ženama.
Bodlerovo opisivanje žena može se podijeliti na dvije vrste. S jedne strane, žene u ovoj simbolističkoj zbirci jesu idealizovane i lišene seksualnosti kako bi bile posmatrane kao lijepi predmeti – povodi za pjesme. S druge strane pak žene su opasne i zle, sposobne da namame muškarce kroz pružanje iluzornih slika. Pjesnik, Bodlerov lirski subjekt, ne može doći u dodir sa ženama na više od ova dva načina. U tom smislu, žene su ili predmet umjetničkog i estetičkog veličanja, ili su oličenje zlobne seksualnosti koja škodi.
Prvi način prikazivanja žena dolazi iz romantičarske tradicije koja je toliko prisutna u Cvjetovima zla, dok drugi način očito predstavlja simbolističku težnju ka dekadenciji i doista kompliciranim simbolima. Već u prvoj poemi Blagoslov, kojom na svojevrstan način otvara svoju zbirku, Bodler piše o prokletstvu koje je Bog spustio u utrobu u kojoj boravi još nerođeni Pjesnik. Majka će odbiti svog sina Pjesnika upravo zato što je pjesnik. Na taj način, prva slika žene u ovoj zbirci jeste ona izopačene majke koja se odriče svog djeteta.
U svakom od lirskih ciklusa autor slika žene, i to na neki od ova dva načina. U pjesmama Ti bi da cijeli svijet se u tvoj budoar smjesti, Muza koja se podaje, Posmrtno kajanje i Ispovijest, Bodler piše o prostitutkama i gađenju koje one izazivaju. S druge strane, poeme poput Sed Non Satiata, U haljini što se preljeva i vije, Nakit, Egzotičan miris i Kosa, žena je idealizirana i estetski prikazana kao (umjetnički) predmet divljenja.
Nadalje, u nekoliko poema nailazimo na prikazbu žene kao vještice, čarobnice ili vampirice. Svako iskustvo sa ženama ponajprije je izneseno kroz mušku tačku gledišta, kao, na primjer, u Popodnevnoj pjesmi:
Mada zlobni luk obrva
neanđelski vid ti daje,
tvoje oči mamno sjaje,
o veštice što me shrva
Cveće zla, Šarl Bodler
Iako bi se moglo reći da ove figure žena asociraju seksualnost, kod Bodlera to nećemo pronaći. Bilo koji vid seksualnosti nikako ne može biti predmet veličanja i umjetnosti, već, naprotiv, samo prikazbe zlobe, grešnosti i prljavštine. Seksualna želja za ženama u ovoj zbirci apsolutno je poništena sveopćom dominacijom smrti, morbidnih slika ili pukog platonskog divljenja. Želja za ženom u tom smislu ne postoji, jer se Bodler poetski ograničio na dva i samo dva načina prikazivanja žene.
Lirskom subjektu pak potrebna je žena pred kojom može stati i diviti se, kao da se radi o umjetničkom djelu, što je vidljivo u poemi Obrazina:
Gledajmo ovo blago lepota firentinskih:
kroz to se mišićavo telo
Snaga i Ljupkost kreću bogoliko-sestrinski.
Žena je ova – zbilja čudesno remek-delo,
i divna vitka struka i presnažnih bedara.
Cveće zla, Šarl Bodler
No, kada se ne radi o toj vrsti divljenja, želja se katkad izjednačava sa smrću, kao u poemi Ideal: „Ono što provaliji ovog srca treba/ to ste vi, ledi Magbet, dušo zločinu vična.”Osim što aludira na Šekspirovu zlu damu iz drame Magbet, Bodler kao da nastavlja pjesničku tradiciju ovog engleskog velikana u neobičnom opisivanju žena.
Mnoga poređenja i etikete
Kao što je već rečeno, simbolizam živi od ispisivanja i naknadnog tumačenja znakova, alegorija i metafora. Cijela Bodlerova zbirka mora se dekodirati, a lista simbola vjerovatno seže u hiljade. Što se tiče žena i njihovog poređenja i simbolike u Cvjetovima zla, interesantno je primijetiti kako je autor odabrao zaista semiološki zanimljive predmete, pojave i živa bića sa kojima će porediti ženski rod.
Tako se u nekoliko desetina poema žena poredi sa životinjama: u poemi Nakit sa ukroćenim tigrom, u Leti sa zmajem i tigrom, zatim sa majmunom u Okviru i sa mačkom u varijacijama poema istog naslova – Mačka/Mačke, kao i u Dok jedne noći ležah s nekom Jevrejkom ružnom. Jasno je da sve ove životinje asociraju ili lukavost, zavodljivost i opasnost, a u neku ruku i ukroćenost. Ovakvo slikanje žena u pojedinim poemama označava apsolutnu dehumanizaciju, potcrtavajući one osobine koje su uvezane sa prljavštinom i divljaštvom. Interesantno, Bodler muškarce nikada ne poredi sa životinjama.
Nadalje, simbolistička poetika, zapravo vrlo bliska naturalizmu od kojeg se htjela odvojiti, zahtijevala je od francuskog autora i nešto morbidnija poređenja. U poemi Ispolinka, lirski subjekt zamišlja divovsku ženu u prirodi po kojoj se penje kao da je brežuljak. S druge strane, u Strvini bludna žena je otvoreno upoređena sa lešom, a u poemi Sav obuzet njome sa đavolom. Na koncu, neobično poređenje žene sa brodom možemo zamijetiti u Lijepom brodu, a alegoriju ženskih likova smrti i razvratnosti u Dvije milosrdne sestre. O simbolici svih ovih poređenja ne treba mnogo govoriti – ponovo je riječ o negativnim i poprilično stereotipnim predodžbama žena koji zasigurno nisu tu slučajno.
Kako da žene čitaju Bodlera?
Pomalo uskogrudno i predvidljivo tipološko prikazivanje žena u Bodlerovoj zbirci bez sumnje ovisi od romantičarkog utjecaja i simbolističkih poetskih nastojanja. Ipak, očigledno je da su žene u njegovim stihovima imale posebno mjesto, te da im se obraćao samo na dva načina: kroz estetsko divljenje i kroz gadljivo ponižavanje.
Razlozi za ovakav pjesnički izbor možemo tražiti u biografiji, simbolističkoj poetici ili nečem trećem. Simboli pak govore dovoljno za sebe, baš kao i alegorije i poređenja, kao i činjenica da u Cvjetovima zla nema pogrdnih riječi o muškarcima. No – Bodleru u obranu – možda je to autor nivelirao slikanjem muškarca Pjesnika kao ukletog i nikad sretnog dendija?
jun, 2024.
