
intervju vodila: Nevena Stajković
Ovog avgusta razgovarali smo sa Markom i Rašom, momcima koji čine crnogorski dvojac Sijenke, a koji je ovog proleća izdao svoj album prvenac Iz sijenke. Njihovi tekstovi i note podstiču na đuskanje, ali i na duboko poniranje u sebe i razmišljanje u dva ujutru – pa sami odlučite čemu ćete se prepustiti.
Ovom prilikom smo ih zamolili da na kratko izađu iz uloge kantautora i uskoče u uloge turističkih vodiča i tumača ljubavi i inspiracije i svoja razmišljanja i utiske podele sa nama.
Želite li da nam kažete – kako je nastao ovaj dvojac?
Marko: Neću da ti kažem.
Rašo: Marko i ja znamo se još od početka studija, a još mnogo prije toga i on i ja svirali smo i komponovali pjesme, doduše malo drukčijeg žanra. Prije skoro dvije godine dolazimo na ideju da probamo da zajedno stvaramo muziku i tada snimamo prvu pjesmu, Gledam nebo. Zadovoljni onim što smo iznjedrili, u isto vrijeme i reakcijama naših drugova i drugarica, odlučujemo da nastavimo. Druga, treća… deveta, kojom zaokružujemo album, ali tu nije kraj jer se još nešto krčka, samo tiću.
Iako vam plavo more ništa ne znači, koja su vaša omiljena mesta u Crnoj Gori koja bi naši čitaoci i čitateljke mogli/e da posete ovog leta?
Marko: Kotor, Tivat, Herceg Novi, Dobra Voda. Sve vam je na raspolaganju. Međutim, ako hoćete da iskusite nešto nekomercijalno, predlažem da posjetite divlje plaže na Luštici, to je stvarno doživljaj, kristalno čisto more, mir, a od zvukova jedino čujete pjesmu galebova i šapat talasa.
Rašo: Ako budete imali sreće, možda vidite nekog delfina u zalivu, a ako ne, onda vas možda samo takne neka meduza kao mene jednom, ali ne berite brigu, ne peče to mnogo.

Dobiti mnogo, a ništa ne tražiti – može li se tako opisati ljubav?
Marko: To definitivno jeste jedna od odlika ljubavi, dobijanje nečega što ne tražimo, a po neki put i ne zaslužimo, drugim riječima, iz suprotne perspektive – to je nesebično davanje sebe ne tražeći ništa zauzvrat. Tek kada imamo ovaj dvosmjerni prenos emocija, dobijamo ljubav. Nemam pojma što sam upravo rekao.
Rašo: Ako dodam nešto bojim se da ću… Evo mi suza krenula jedna, a nije nego ideja za pjesmu.
Ako bismo vam sačuvali mesto pored prozora, gde bi taj voz, u kojem smo, išao?
Rašo: Čuvanje mjesta pored prozora je na neki način rezervacija mjesta za bivstvovanje u hedonizmu. Voljena osoba sa jedne strane, a kroz prozor pogled usmjeren ka prirodi. Neko će reći sebično, ali mislimo da je to čisto umijeće uživanja. S obzirom na to da je jedan od uslova da na putu kojim voz ide bude priroda, jasno je da bismo vas vodili kroz prelijepe predjele svih nama dragih zemalja sa ovih prostora. Od mora sa pogledom na horizont dok zalazi sunce do planina gdje briju hladni vjetrovi, ali ne brinite, nećete se smrznuti jer je pored vas i dalje ona osoba koja vam je čuvala mjesto pored prozora.
Marko: Hvala što ste mi sačuvali mjesto pored prozora da mogu kraj vas da uživam.

Šta vi najbolje znate?
Marko: Baš ništa (smeh). Upravo nas to i krasi, po mom mišljenju. Od svega znamo po malo, a ništa ne znamo najbolje, samim tim uvijek ima mjesta da se poboljšamo u određenom segmentu djelovanja. Biti bolji svaki dan – to je naša filozofija!
Rašo: Ne znam, ali mislim da je najbolje biti svjestan onoga što ne znaš, jer samo tako možeš ići dalje, naučiti još nešto i napredovat u bilo kojem smislu.
Kada navire inspiracija – u svanuće ili kad zalazi sunce?
Rašo: U osvit ili suton, dok čitamo knjigu ili gledamo film, dok sanjamo, putujemo ili igramo u nekom klubu, rađaju se ideje kako za tekst tako i za melodije koje kasnije pretačemo u muziku uz pomoć glasa, gitare i sintisajzera. Osobe koje poznajemo iz svakodnevnog života, drugovi, drugarice, simpatije, đevojke, konobari, slikari i pjesnici, pa cak i komšije, njihove priče i događaji iz života nekad u nama probude osjećaj da tako nešto treba u obliku rime staviti na papir i to začiniti nekim sjetnim ili veselim melodijama.
Marko: Inspiracija je sveprisutna, a kada nije, i onda je, mada ne znam, možda i nije. Ko će ga znat.

Poslednje pitanje postavljamo svim našim sagovornicima – da li možete čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a da preporučite knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju?
Rašo: Preporučujem knjigu Narcis i zlatousti od Hesea, film Babel od režisera Alehandra Injaritua, ko voli disko muziku kao ja, preporučujem Kiki Gyan – 24 hours in a disco (čitav album), a ne mogu da ne preporučim da pogledate remek-djela najvećeg crtača kojeg je svijet vidio, a to je Uroš Tošković.
Marko: Od mene za čitaoce skromna preporuka da pročitaju bilo šta iz opusa, po meni, najboljeg i najvećeg crnogorskog pjesnika svih vremena, Vitomira Nikolića. Ukoliko mi dozvolite, njegovom pjesmom Drumovi će poželjet ludaka bih zaključio ovaj intervju.
Drumovi
će poželjet ludaka
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.
Na
gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.
Neće
biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.
I
ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem…
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće.
avgust, 2021.