
piše: Nevena Stajković
Ne zna se tačan datum ni rođenja ni smrti Gavrila Stefanovića Venclovića. Mesto rođenja takođe je nepoznato. Pretpostavlja se da je rodom iz Srema, a ono što je sigurno je da je jedan od najplodnijih stvaralaca prve polovine 18. veka u Srbiji. Zamonašio se u manastiru Rača kod Drine, ali je, za vreme Velike seobe, sa ostalim monasima prešao Savu i Dunav i obreo se u Sentandreji. Jovan Deretić navodi da se Venclović u onovremenim zapisima prvi put pojavljuje 1711, a poslednji put 1747. godine, kada se nalazio u dubokoj starosti.
Kada je reč o Venclovićevom stvaralaštvu, interesantno je naglasiti da je on stvarao i na srpskoslovenskom i na narodnom jeziku. Venclovićevoj podvojenosti svedoči i činjenica o njegovom prezimenu: Stefanović potiče od reči stefanos, a Venclović je samo prevod prvog prezima jer stefanos znači venac. Postoji dvadesetak sačuvanih zbornika koji sadrže njegova dela. Polovina je napisana na srpskoslovenskom, a polovina na narodnom jeziku. Zbornici koji su napisani srpskoslovenskim nisu toliko interesantni za proučavanje sa književne tačke gledišta zato što sadrže prevode bogoslužbenih knjiga. S druge strane, zbornici koji su napisani narodnim jezikom sadrže prevode propovedi Jovana Zlatoustog i druga žitija, apokrife i srednjovekovne legende. Venclović ne stvara nova dela već daje novi i savremeniji duh starim delima jer smatra da je važno da budu primećena i zapamćena i u 18. veku kao i u veku u kojem su nastala, a to što ih piše narodnim jezikom svedoči tome da je hteo da ih približi svom neukom savremeniku.
Jasno je da Venclović i svoje besede stvara na narodnom jeziku da bi ga razumeli zemljaci kojima se obraća izričući besedu. Venclović je najčešće istupao pred svoje zemljake govoreći im besedu na neki bitan crkveni praznik tako da su i besede obično počinjale nekom pojedinošću iz života svetitelja koji se proslavlja ili nekim posebnim mestom iz Biblije. Interesantno je naglasiti i to da je pored citata iz Biblije Venclović na samom početku besede voleo da izrekne i neku narodnu umotvorinu. On na taj način želi da privuče pažnju slušalaca podsećajući ih na nešto što im je poznato iz svakodnevnog života. Glavna tema beseda jeste prost, svakodnevni život ljudi, ujedno i kritika ljudi koji život vode ne obazirući se na crkvu i učenje, obrazovanje. Venclović bira teme koje su slušaocu bliske da bi lakše mogao da mu skrene pažnju na stvari koje ne radi dobro. Ton beseda je u isto vreme i prijateljski i strog jer Venclović upravo želi da stvori takvu atmosferu. Potrebno mu je da ga publika doživi kao sličnog sebi, a opet da postoji doza autoriteta kako bi zaista poslušali njegove pokude i savete.
Mnoge pouke koje je govornik pružao svojoj pastvi važe i danas i važiće dok je sveta i ljudi. U besedi pod nazivom Svima i svakome Venclović se bavi jednom i danas vrlo aktuelnom temom, a to je jednakost svih ljudi na svetu. On navodi razlike u polu, zanimanju, materijalnom stanju, obesmišljavajući ih i samim tim dovodi do poente da su svi ljudi, ma koliko različiti, ravnopravni jer pod istim suncem žive. Venclović se lepo dosetio vremenskih prilika, podsećajući nas da je nebo jednako prema svima.
„Eto, sunce svima jednako sija, kiša jednako služi boljarom [plemić, vlastelin] i bogaljem, dni i noći svim su s promenom opšti. Također i zdravlje i nezdravlje jednako hodi […]”
U besedi O prijateljstvu Venclović ponovo pomoću kontrasta ukazuje na to koliko je život lakši kada uz sebe imamo barem jednog prijatelja, te sa njim idemo kroz život. Prijatelj je tu da podrži, zaštiti, podeli svoj imetak sa nama, zabavi i spasi usamljenosti. Na samom kraju ove kratke besede Venclović ujedno postavlja pitanje i daje pouku kroz metaforu o tome kako je čovek jači kada ima barem jednu osobu uz sebe.
„Jako je dvostruko spleteno uže. A trostruko ko i da prekine?”
Beseda O sebičnosti podseća nas na besmislenost gomilanja bogatstva koje ne delimo sa onima koji imaju manje od nas. Venclović namerno preteruje u opisima bogatstva želeći da ga obesmisli i na prostom primeru objašnjava pastvi da neće osiromašiti ukoliko neki siromašak uzbere voćku iz njihove bašte.
„Neka da druga braća ti napolju mrznu i cvokoću zubi odrpani u zločestih ritetina, a jošte i toga slabo na sebe imajući, a mi da se bašimo [oholimo] u mekoti sami preoblačeći se u novo ruho, lepše od lepšega, sa srebrom i zlatom nacifrano, skupom kožom podstavljeno, a sa siromasi da se podrugujemo i šegamo im se više nego što ih poštujemo.”
Gavril Stefanović Venclović bio je čovek daleko ispred svog vremena, obrazovan i potkovan znanjem o besedničkom pozivu koje je dobio čitajući i prevodeći Jovana Zlatoustog i druge. Zato se i odvažio da baš on bude taj koji će se truditi da svojim besedama ulije zemljacima znanja o veri, obrazovanju, manama i vrlinama ljudi; odlučio se da ih trgne iz čamotinje u koju se zapali i da ih uključi u tokove tog vremena. Njagov opus ne bi bio tako veliki da ga nije motivisala ljubav prema ljudima, zemljacima koje je hteo da izvuče iz mraka neznanja. Pitanjima i dosetkama čini svoje besede dinamičnim i zanimljivim, želeći da privuče pažnju slušalaca i na taj način ih pokrene na razmišljanje. On želi da slušaoci shvate i sami dođu do poente njegove priče, a ne samo da im sopstveno znanje ulije u glavu. Pored toga, Gavril Stefanović Venclović će u našoj književnosti i istoriji ostati zapamćen i po prosvetiteljskim idejama kojima se bavio, a koje su postale glavna tema književnosti nekoliko decenija kasnije.
januar, 2023.