Ono što je neporecivo je da je reditelj Kokan Mladenović predstavom Kad bi Sombor bio Holivud realizovao svoj san o dobroj predstavi i to o snu nekog drugoga čoveka o dobrom filmu. Najvažnije – učinio je to apsolutno uspešno, učinivši da se i publika oseća kao u, možda svom, a možda i nečijem tuđem, snu.
Reditelj je inspirisan dramom Radoslava Zlatana Dorića kreirao predstavu o čoveku koji je, što priču čini još uzbudljivijom, zaista postojao. Somborski teatar već neko vreme daje omaže svojim zaslužnim građanima postavljajući predstave o njihovom radu ili životu. Ovaj put glavni lik je Ernest Bošnjak, somborski sanjar i prvi jugoslovenski sineasta koji je početkom 20. veka od Sombora želeo da napravi Holivud. Dakle, reditelj je bio inspirisan dramom, ali od samog teksta ove drame upotrebio je samo jednu jedinu rečenicu i to na platnu: „Ako je ideja tako dobra, otkud onda u Somboru?” Izbacivši kompletan tekst iz drame, reditelj na sceni kroz posvetu filmu pokazuje šta teatar sve može. Ako u bioskopu gledamo nemi film, onda u ovom slučaju u pozorištu gledamo nemu predstavu, i to o filmu. Koliko komplikovano zvuči, toliko je sigurno teško bilo i postaviti ovakav izazov na scenu.
Ansambl Narodnog Pozorišta Sombor je apsolutno koncentrisan i disciplinovan. Uz njihovo jedinstvo igre i posvećenost, nama kao publici zaista nije bila potrebna ni jedna jedina reč kao sredstvo koje bi nam pomoglo da pratimo fabulu. Predstava je sastavljena od niza detalja, ali bez ikakvih sitnih radnji. Izražena mimika je najvažniji glumački element ove predstave. Ritam je osnovno sredstvo koje nam prenosi trenutnu emociju.
Scenografija, kostim, kompozicije i scenski pokret su potpuno usklađene i svaki autor je svojim rešenjima dao jasnoću i boju. Scenografkinja Marija Kalabić gradi na sceni ogromnu filmsku kameru kroz centralnu perspektivu u kojoj se sve linije spajaju u tački same filmske kamere. Odvaja nekoliko planova kroz centralnu perspektivu koje reditelj koristi u postavljanju masovnih scena u nekoliko filmskih planova, a čime je omogućena sveprisutna dinamika.
Kostimografkinja Tatjana Radišić pristupa iz dve pozicije. Jedne uniformisane, tj. crne koja glumcima daje slobodu da igraju i slučajne prolaznike i malograđanštinu, i crkvu i vlast itd. A sa druge strane, pristupa samom snu glavnog lika gde kostime glumaca u nemom filmu pravi bajkovito, kreativno, kao u snu.
Scenski pokret je od izuzetne važnosti samim tim što su glumci uskraćeni za jedan od svojih alata – glas, i prepuštaju svoju glumačku igru, pored lica, još jednom važnom alatu – telu. Andreja Kulešević, koja je radila scenski pokret, sa potpunom preciznošću, a sa jedanaest glumaca u podeli koji igraju po nekoliko likova, ujedinila je glumačku igru, dajući nam jasne likove, emocije i atmosferu.
Možda najvažniji mehanizam predstave Kad bi Sombor bio Holivud jeste muzika. Kompozitor je Irena Popović Dragović, koja ujedno sa muzičkim partnerom prati uživo čitavu predstavu, kao i pri nekadašnjim projekcijama nemih filmova. Kompozicije su najjači element ove predstave koji je u neku ruku zamenio glas. Note Irene Popović Dragović su nam omogućile da proživimo svaki emotivan momenat aktera i atmosferu i okolnosti u kojima se oni nalaze. Balans između muzike i glumaca je perfektan.
U nadi da sam i najmanje uspela da vam približim doživljaj koji ostavlja predstava Kad bi Sombor bio Holivud, ostaje mi pitanje sa početka ovog teksta. Reditelj Kokan Mladenović je realizovao san Ernesta Bošnjaka. Ernest Bošnjak se nesumnjivo borio do kraja za svoj san, ali je pred kraj života, kada je zbog svojih snova izgubio sve i radio kao moler, izjavio:„Oni meni nisu oduzeli san. Ja samo sada radim kao moler.”. Stoga, da li je dovoljno samo sanjati svoj san i boriti se za njega čak i ako se on ne ostvari ili je za ljudsku sreću neophodno da se snovi ispunjavaju?
Svakog meseca odvojim mali deo svoje rubrike ne bih li sa vama podelila veb-stranice i linkove za koje mislim da bi bili korisni ili bar zanimljivi svim ljubiteljima pozorišta. Ovoga puta vam predlažem da poslušate radio dramu Radio Beograda predstave San letnje noci u režiji Mate Miloševića.
piše: Ivana Pavićević