piše: Iva Vukotić
Valerija Mesalina je bila treća žena rimskog cara Klaudija. Živjela je u 1. vijeku nove ere i istorijske knjige je pamte kao vrlo mladu, ambicioznu i promiskuitetnu caricu, koja je u jednom trenutku čak odlučila da skuje zavjeru protiv svog muža zajedno sa njegovim neprijateljima. Pri razotkrivanju tog čina završila je očekivano neslavno.
O Mesalini se pisalo i pokazivalo interesovanje, ali većinom je u pitanju romantizovano, fiktivno portretisanje, karakteristično za književnost zasnovanu na istorijskim ličnostima o kojima se, u suštini, ne zna mnogo. Mesalina je postala simbol razvrata, okrutnosti, devijantnosti i seksualne izopačenosti. Zbog svih tih karakteristika, u umjetnosti se njen lik koristio kako bi se istakla moralna pouka. Međutim, u modernijim vremenima se takođe razvila fascinacija njenom slobodoumnošću i nesputanim ponašanjem, pa je tako i umjetnost prema njoj postala mekša, odnosno milostivija.
Kada je u pitanju moralizatorsko slikarstvo u 19. vijeku, bilo je bitno prikazati nasilan kraj Mesalininog života, pa su tako slike njene smrti postale prvi izbor umjetnika u oživljavanju njenog lika. Tako imamo primjer da se nagrada Prix de Rome 1870. dodjeljivala upravo za djela fokusirana na ovu temu. Pobjednik je bio Fernard Lemat koji je za svoju sliku inspiraciju potražio u nekim starim Tacitovim spisima. Slika prikazuje egzekutora angažovanog da pogubi caricu koji se susreće sa Mesalinom koja u ruci drži bodež u namjeri da sama sebi oduzme život ne bi li sačuvala dostojanstvo i čast. Prisutna je i njena majka koja pokušava da je zaštiti osjećajući sažaljenje nad sudbinom kćeri. Poetska pravda se prepoznaje u činjenici da se čitava drama odvija u vrtu čovjeka kojeg je sama Mesalina osudila na smrt, želeći da pridobije njegovo imanje.
Osim scena stradanja, za Mesalinu se vezuju i vrlo lascivne slike i skulpture koje naglašavaju njenu ženstvenost, senzualnost, zavodljivost i seksualnu oslobođenost. Možda je ovaj dio čak popularniji od brutalnog ubijanja protagonistkinje konzervativnijih umjetnika. Tako na primjer Gustav Moro predstavlja Mesalinu u bordelu kako odvodi jednog od mnogih svojih ljubavnika u postelju. Skupocjeni nakit, nježna bjelina njenog tijela, apsolutna kontrola i superiornost razlikuju je od obične prostitutke u koju je pokušala da se maskira. Muškarac u njenom zagrljaju nudi samo pokornost i divljenje, dok u pozadini žena sa bakljom predstavlja nijemu svjedokinju svjesnu opasnosti kojoj se carica izlaže.
Zanimljivo je i kako je Valerija Mesalina predstavljena na jednoj slici Pedera Severina Krojera. U stajaćem položaju, oslonjena na stočić u svojim odajama i u haljini koja otkriva njene obline, ona nije više fatalna, savršena zavodnica kakvu možete zamisliti podučeni današnjim standardima ljepote. Njeno lice je sivo, čvrsto i sa očima koje ispoljavaju neosjetljivost. Njeno tijelo nije idealno, krupno je, meko i naizgled nezgrapno. Poprima izgled sredovječne žene iako u datom momentu jedva da je imala 20 godina. Zašto ju je Krojer oblikovao tako ne možemo sa sigurnošću znati, ali možemo pretpostaviti da je htio da se odmakne od tradicionalne, ustaljene prakse da se sve velike zavodnice i ljubavnice predstavljaju kao ideali, nešto što je teško i izmaštati koliko je savršeno.
Vajar Judžin Kiril Brune se pak odlučio za onu neodoljivu, izazivačku, požudnu varijantu i isklesao Mesalinu u ležećem položaju, izvijenu u gotovo neprirodnu pozu, najvjerovatnije uživajući u onim prvim momentima nakon strastvene posjete jednog od svojih miljenika.
No, kad bismo se sad udaljili od likovnih umjetnosti koje su s guštom eksploatisale Mesalininu biografiju i lik (ne naravno u nužno negativnom kontekstu), vidjeli bismo da i daske koje život znače imaju šta da nam ispričaju. U posljednjoj četvrtini 19. vijeka pojam femme fatale bio je rado prihvaćen motiv u predstavama, pa je tako i Mesalina kao njegov prototip pronašla svoje mjesto na sceni. Godine 1874. tragedija pod nazivom Aria i Mesalina njemačkog dramaturga Adolfa Vilbranda postigla je uspjeh širom Evrope i svoju popularnost godinama održavala. Tri godine kasnije i Italijan Pjetro Kosa postavlja predstavu u kojoj je Mesalina bezbrižna, nesputana junakinja u potrazi za ljubavlju. Ništa manje uspješni i intrigantni nisu bili ni baleti i opere. Možda najpoznatija jeste opera Isidora de Laraa Mesalina,koja se fokusira na strastvenu vezu carice i mladog pjesnika, a zatim i njegovog brata gladijatora. Anri Tuluz Lotrek je bio toliko fasciniran, da je nacrtao šest scena ove opere.
Posebno je interesantno koliko je uloga Mesaline povoljno uticala na reputaciju i imidž glumica koje su je otjelotvorile. Fotografije i posteri su se masovno štampali, potpisivali, slike su krasile pozorišne časopise i prodavale u obliku razglednica. Moglo bi se reći da su one glumice i operske pjevačice koje su imale čast da igraju Mesalinu ubole premiju, odnosno otvorile sebi vrata za dalji uspjeh. Naslovna uloga u Vilbrandovoj Ariji i Mesalini je bila specijalno namijenjena glumici Šarloti Volter, koja je kasnije i pozirala kao Mesalina na klini dok u pozadini svijetli Rim. Sliku je načinio Hans Makart i ona je postala prva asocijacija na rimsku caricu. Šarlota je kasnije bila model noseći jednostavnije odore, ali nijedna slika nije mogla da parira ležernosti, udobnosti, raskoši i nonšalantnosti kojom odiše original. Pretjerano romantizovan, ali ipak vjerodostojan pogled na ljepotu i naivnost mlade djevojke koja je okusila moć i koja je svjesna svoje titule i položaja postao je alatka koja je privlačila i navodila publiku da posjeti teatar.
Ni devetnaestovjekovni romanospisci nisu ostali dužni Valeriji Mesalini. U Engleskoj se posebno isticao Robert Grejvs i njegovi romani Ja, Klaudije i Klaudije Bog u kojma je Mesalina prikazana kao antička rimska Lolita. U Francuskoj je, s druge strane, Aleksandar Dima Sin napisao roman Klodova žena,koristeći priču o Mesalini u modernom kontekstu. Klod Ruper je simbol francuskog patriotizma sučeljen sa svojom ženom Cezarijom koja predstavlja apsolutnu korumpiranost.
Vjerovatno je glavno pitanje koje se postavlja na kraju ovog pregleda: čemu toliko interesovanje za ličnost iz prošlosti koja čak nije nužno bliska pojedinim umjetnicima? Istorija je prepuna mitologizacije pojedinih događaja, perioda, pa samim tim i aktera istih. Valerija Mesalina je imala takvu sudbinu da bude upamćena kao koristoljubiva zavodnica koja se oslanjala u velikoj mjeri na zaslijepljenost svog muža. A gdje ćete bolju podlogu za dramu (što na platnu, što na pozornici) od antiheroine koja je u isto vrijeme i prezirana i obožavana? Ljepota je u tome što umjetnici imaju apsolutnu slobodu za koju njenu stranu će se opredijeliti, bez straha da će ispasti nedosljedni. I zato se Valerija Mesalina u 19. vijeku izdigla iz pepela i zaborava i ponovo zasijala kao simbol ženske zlobe i tragedije koja takve karaktere prati.
februar, 2024.
