piše: Ermina Ribić
Roman Djevojka O (Story of O) izašao je 1954. godine i potpisan je pseudonimom Polin Reaž. Kada je prvi put ugledao svjetlo književnog dana u Parizu, mnogobrojna publika vjerovala je da je ovaj roman mogao napisati samo muškarac. Da li su čitatelji i čitateljice u sadizmu muških likova i mazohizmu ženskih prepoznali odveć poznatu stereotipnu matricu seksualne raspodjele u ovoj vrsti odnosa, ili su, manje vjerovatno, pomislili da se autorice ne bave ovakvim pitanjima? Ipak, pravi identitet spisateljice otkriven je, a sa njim i zanimljiva anegdota o nastajanju Djevojke O. An Deklo, francuska novinarka, napisala je ovaj roman samo kako bi dokazala svom ljubavniku da i žene mogu pisati erotske romane. No, Deklo se ili izgubila u terminološkom razlikovanju između pornografije i erotizma, ili joj je ljubavnik erotske romane predstavljao samo kroz prizmu velikog Markiza de Sada.
Ugovorni odnos između muškaraca i žene
Glavna nit radnje ovog književnog djela koncentrira se na prikazivanju glavne junakinje i njenog odnosa sa muškarcima. Mlada O odlazi sa ljubavnikom Reneom u dvorac kraj Roasija, gdje se održavaju seksualne orgije. Isprva zamišljen kao svojevrsni trening potčinjenosti, boravak u dvorcu predočava niz perverzija koje orkestriraju Rene i njegovi poznanici. Ritualna aura lebdi nad ovim scenama, istovremeno se sudarajući sa vividnim (živopisnim) opisima seksualnog nasilja. Osim O, tu su i druge mlade žene koje bivaju isprebijane, silovane i ponižene na brojne nehumane načine. Deklo je pod lupu stavlila detalje intimnih odnosa koji počivaju na sadističkim i mazohističkim načelima. Dakle, svi muškarci u dvorcu su gospodari, dok su sve žene njihove sluškinje. Iako je O zaljubljena u Renea, epizode u Roasiju ne pokazuju da je ta ljubav uzvraćena. Predavši je u ruke drugih muškaraca, Rene testira i kroti O kao da je u pitanju rasna životinja.
„Najednom su joj skinuli povez s očiju. Tu veliku prostoriju s knjigama na zidovima obasjavalo je slabašno svjetlo jedne svjetiljke i sjaj vatre što je opet razgorijevala. Dvojica muškaraca su stajala i pušila. Jedan je sjedio držeći korbač preko koljena, a ljubavnik se nagnuo nad nju i milovao joj grudi. Sva četvorica su je uzeli, a ona ga nije uspjela razaznati od ostalih.”
Djevojka O, Polin Reaž
Žil Delez analizirao je književnost sadizma i mazohizma u teorijskom spisu Hladno i okrutno, gdje je istakao da je sadista onaj koji misli u terminima ustanovljenog posredovanja, dok je mazohista onaj koji misli u terminima ugovornog savezništva. Odnos između O i Renea upravo je uveden kroz ugovor koji garantira submisivnost i nadmoć, a nepoštivanje ovih stavki strogo se kažnjava. Međutim, O biva kažnjavana za postupke koji nisu ni uvedeni, što od njezinih, uslovno rečeno, gospodara čini muškarce žedne nadmoći i nasilja. Zbog toga se Djevojka O ne može svrstati u erotsku književnost zato što počiva na slikama grafičkog nasilja i muške nadmoći. Potonje osobine karakteristične su za pornografiju, dok se u erotskim romanima češće prikazuje uzajamna želja, strast, pa čak i ljubav.
Žena kao prazan prostor
Imenovanje književnih likova ponekad može biti presudno za recepciju i analizu romana. Tako u Djevojci O nailazimo na interesantnu književnu tehniku skraćivanja imena. Već od prve rečenice u djelu čitateljima i čitateljicama sigurno privlači pažnju to što je ime glavne junakinje skraćeno na samo jedno slovo – O. Time se otvara niz interpretativnih mogućnosti: da li se radi o simbolizaciji tjelesnih otvora, o grafičkom predstavljanju uzdaha užitka ili pak o potpunom poništavanju identiteta? U ovom slučaju, temelj za analizu leži u radnji romana. Zbog pornografskog sadržaja i sadističko-mazohističke prirode odnosa između muškaraca i žena, može se reći da se žena poistovjećuje sa rupom, odnosno, sa ništavilom. Taj prostor rupe u ovom romanu predstavljen je kao prazan prostor koji treba ispuniti. O je, zaista, prikazana samo kao objekat koji treba iskoristiti u seksualno zadovoljstvo, kao tijelo koje valja bičevati. Još jedan zanimljiv detalj krije se u prstenju koje submisivne žene nose. O ima dva takva prstena u cijelom romanu, a oba su znak potčinjenosti i otvorenosti za spolni čin. Prsten je, naravno, još jedna veza sa imenom O, simbol otvorenosti ili rupe koja se da popuniti.
„Okupala se i počešljala. Stresla se kad joj je izudaranu stražnjicu dodirnuo mlaz tople vode. Obrisala se vrlo pažljivo nastojeći da trljanjem ne razdraži bolna mjesta. Namazala je usne i posula se puderom te se oborenih očiju gola vratila natrag u ćeliju. Rene je promatrao Jeannu koja je u međuvremenu ušla. Nijemo je stajala kraj kreveta držeći oborene oči. On joj je naredio da odjene O.”
Djevojka O, Polin Reaž
Lišena glasa i stava, glavna junakinja opravdava torture kroz koje prolazi mišlju da će zbog toga biti voljena. Ako je išta u ovom romanu razdvojeno, to su ljubav i seks, pogotovo ako se još jednom ponovi ugovorna priroda odnosa. S tim u vezi, postojanje žena u ovom romanu opravdano je samo činjenicom da moraju služiti muškarcima. To služenje, naravno, uglavnom se odnosni na seksualni čin. Od Renea O potpada u vlasništvo nešto iskusnijeg sadiste i gospodara, gospodina Stefana, koji submisivnost i nasilje dovodi na drugi nivo. Tako O biva žigosana u znak vječnog pripadanja Stefanu, u jednu ruku biva i okovana prstenjem i posebnim lancima privezanim za njen spolni organ.
„Voljela je pojam patnje, a kad ju je trpjela, prevarila bi cijeli svijet da joj izmakne; a kad je patnja bila završena, bila je sretna što ju je podnijela, sve sretnija što je patnja bila nesmiljenija i duža.”
Djevojka O, Polin Reaž
Deklo je, slučajno ili namjerno, vjerno predstavila sve stereotipne ženske radnje. U scenama nakon seksualne submisivnosti, O, ali i druge djevojke, prikazane su kako se dotjeruju za svoje gospodare. Šminkanje, oblačenje u lijepe i skupe odore, nakit, pristojno držanje – dakle, predstavljeno je sve ono što je stoljećima bivalo imanentno žensko. U takvom portretiranju može se iščitati patrijarhalna ideologija od koje nije uspjela pobjeći ni sama autorica. Svi muškarci su snažni vladari i opasni, potentni ljubavnici, dok su sve žene povodljive i ne razmišljaju svojom glavom. U takvom poretku sasvim je jasno ko je dominantan, a ko submisivan, i to ne u striktno seksualnom smislu.
Lažna ikonografija seksualnih sloboda
Centralni događaji Djevojke O usko su vezani za seksualnu potčinjenost, što znači da čitateljstvo od ovog književnog djela ne treba očekivati visoki stil, iznenadne preokrete ili interesantnu radnju. Cijeli narativ se usmjerava ka što detaljnijem opisu odnosa između submisivne žene i dominantnog muškarca, što svakako ne ostavlja prostor za dubinsku karakterizaciju likova ili opravdane motivacijske mreže. Za razliku od Sadovih romana u kojima isplivava filozofija poroka, skupa sa kritikom vlasti, Deklo je u ovom romanu opisala samo perverziju koja je dovoljna sama sebi. Da bi se ovaj roman mogao tumačiti kroz društvenu kritiku, prvo bi trebalo da pronađemo one dijelove koji upućuju na određeni društveni status ili problem. O likovima znamo vrlo malo, a o historijskom i društvenom kontekstu radnje ne znamo apsolutno ništa. Tome se svakako može dodati i poražavajuća činjenica da roman završava sa dva kraja. U prvom, O se vraća u Roasi, bez Stefana, dok u drugom ona sebi oduzima život. U oba slučaja, vidljivo je to da glavna junakinja nema osobnosti, te da je priča, kao stvar po sebi, sasvim nevažna.
Vrlo lako se može upasti u zamku ako se pomisli da se u ovom romanu na bilo koji način prikazuju seksualne slobode. Prvo, što se tiče ženskih likova, svaki odnos unaprijed je ugovoren sa muškarcima koji orkestriraju ishod orgija, i, drugo, niti jedan ženski lik nikada nije upitan za izbor. Dakle, seksualne slobode u odnosu između muškaraca i žena u Djevojci O ne postoje. Može se govoriti o nekoj slabašnoj prikazbi seksualnih sloboda u odnosima između žena, no to nije narativno čvorište ovog romana. Lezbijski odnosi i u ovom slučaju služe samo kako bi se uspostavila paralela sa sadističko-mazohističkim odnosima sa muškarcima.
Bez suvišnog literalizma ili sličnog teorijskog pristupa, Djevojka O predstavlja pornografsko i književno poniženje za žene. Ne uzimajući u obzir seksualne preferencije, ovo djelo prije svega nema književnu vrijednost. Nije samo riječ o objektivizaciji žena, već i o prikazivanju prisilnog odnosa, prostitucije, kao i odnosa koji nisu konsenzualni. Stereotipzirani muški, ali i ženski likovi ne doprinose radnji, već radnja njih oblikuje, i to ponovo samo u svrhu pornografskog sadržaja. Na koncu, sama seksualnost je svedena na ugovor, a seksualni čin na dvije podjednako jednoobrazne uloge bez maštovitosti i preokreta. Djevojka O je, čini se, još jedan primjer kako težnja za erotskim brzo preraste u čistokrvnu pornografiju iz patrijarhata.
mart, 2024.
