piše: Iva Vukotić
Da li znate priču o Josifu? Kao i mnoge biblijske priče, i ova obiluje temama poput borbe dobra i zla, moralnim poukama, snagom vjere i fantastičnim moćima kojima Svevišnji daruje protagoniste i na koje budno motri. Ukratko, priča ide ovako: Josif je bio najmlađi i omiljeni sin Jakoba i Rakele. Imao je moć da proriče sudbinu putem snova. Ljubomorni na njegove vrline i očevu naklonost, braća su ga prodala u zarobljeništvo u Egipat. Tamo je završio kao sluga faraonovog vojskovođe Potifara koji se s vremenom sprijateljio sa Josifom. U međuvremenu je Potifarova žena pokušala da zavede mladića i, kada joj to nije pošlo za rukom, optužila ga je za silovanje, nakon čega je Josif utamničen. Spasila ga je moć proricanja koju posjeduje jer je faraonu protumačio snove koji su Egipat upozorili na glad. Proveo je ostatak života u blagostanju i ponovo se sastao sa braćom koja su ga izdala ali se i pokajala za svoje postupke.
Možete pretpostaviti da su mnoge epizode iz ove priče bile izvor inspiracije za umjetnike koji su se bavili religijskim temama i moralnim slikarstvom. Jedna od popularnijih scena, koja se smatra peripetijom ove drame, jeste trenutak kada Potifarova žena pokušava da zavede Josifa, a zatim ga i lažno optuži za zlodjelo koje nije počinio. U prikazivanju ove ključne sekvence okušao se i Rembrant.
Ulje na platnu, nastalo 1655. godine, danas se čuva u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji u Vašingtonu. Prikazani su Potifar, njegova supruga i Josif u maloj polumračnoj sobi u kojoj dominira veliki krevet. Sa jedne strane stoji Potifar sa rukom na ramenu svoje žene koja kleči prikrivajući obnaženost, a sa druge je Josif koji pomirljivo sluša optužbe na svoj račun. Gotovo saosjećajno posmatra ženu, dok Potifar u nevjerici gleda u Josifa. Žena je potpuno okrenuta ka mužu, ukazujući na napore da dokaže da joj je nanijeta strašna sramota i bol.
Zagasite boje i meke puderaste konture čine scenu tajanstvenom i dosta mračnijom. Zemljane tonove prekida jarkocrveni plašt prebačen preko kreveta, koji može simbolizovati požudu ili prevaru. Potifarova figura djeluje izolovano zbog polutame u kojoj se nalazi, dok su žena i Josif osvijetljeni kao da je u pitanju reflektor koji ih stavlja u centar pažnje. Osvijetljena je i sredina kreveta koji je savršeno namješten, bez indikacija da se desio bilo kakav vid dekadencije. Kontrast svjetla i tame stvara intenzivan vizuelni utisak.
Varijacija na ovu temu nastala je i dosta ranije u vidu grafike. Rembrant je 1634. napravio dvije verzije ove scene i potpisao se sa „Rembrandt f. 1634” (f znači fecit, odnosno napravio). Ova grafika je dosta agresivnija, brutalnija i dinamičnija od slike nastale dvadesetak godina kasnije. Nudi širok spektar emocija, od Josifove zgađenosti do očaja Potifarove žene, čije je tijelo nezgrapno, neprivlačno i sasvim neprirodno. Način na koji je scena prikazana je vrlo nekarakteristična za Rembranta koji je na ovoj grafici usredsređen na oblikovanje ženske požude i apetita. Rembrant je za života stvorio svega četiri ili pet djela koja se mogu okarakterisati kao erotična i ovo je jedno od njih. Umjetnik pokazuje određenu dozu empatije prema tjelesnim promjenama koje donose godine ili određeni način života.
U vrijeme kada je ova grafika nastala Rembrant je okrenuo leđa klasičnim konvencionalnim aktovima i prigrlio tehniku koju je koristio njegov savremenik Rubens: izobličenost i izbjegavanje realističnih proporcija postali su način da se ukaže na psihološke ili kontekstualne karakteristike likova. Grčevitost kojom Potifarova žena drži Josifa za skute u kontrastu je sa njenom izvaljenom, grotesknom pozom u kojoj se nalazi. S druge strane, Josif oslikava moral i jasnu osudu upućenu lascivnom ponašanju zavodnice. Tako se ponovo susrećemo sa probijanjem kalupa po kojem su velike, neodoljive i pohlepne ljubavnice ujedno i fizički otjelotvorenje savršenstva. U ovom slučaju, razlog tome može biti upravo moralna poruka koja se krije i u mnogim drugim biblijskim prikazima.
U svakom slučaju, otpor, čistota, dobrodušnost i odanost Josifa u korelaciji sa manipulativnom, otrovnom prirodom jedne od glavnih antagonistkinja u priči poslužili su kao inspiracija Rembrantu da se okuša u nečemu novom, da eksperimentiše i na kraju se ponovo vrati svom prepoznatljivom stilu i tehnici, pružajući nam sjajnu fabulu ali i estetsko rješenje jedne od kontroverznijih priča Starog zavjeta.
novembar, 2024.
