piše: Iva Vukotić
Pošto sam imala čast i zadovoljstvo da odrastam u novinarskoj kući, ovomjesečni tematski broj me posebno raduje. Postoji nešto neopisivo šarmantno, uzbudljivo i izazovno u novinarstvu i definitivno nije za one slabih živaca ili sa strahom od javnog nastupa (pritom, ne mislim samo na stajanje ispred kamere sa mikrofonom u ruci, već na bilo koji vid istupanja u javnost sa produktom profesionalnog istraživanja i izvještavanja). Slika mjeseca u majskom broju je jedan vrlo intrigantan portret Silvije fon Harden, novinarke, intelektualke i žene koja je u svakom smislu rušila tabue i pomjerala granice.
Što se tiče Silvijine biografije, rođena je kao Silvija fon Hale 28. marta 1896. godine. Pisala je kolumne za časopise Mlada Njemačka i Crvena zemlja. Dvadesetih godina prošlog vijeka živjela je u Berlinu i objavila dvije zbirke poezije. Imala je specifičan stil odijevanja, živjela u vanbračnoj zajednici sa novinarom Ferdinandom Hardekopfom sa kojim je dobila sina i davala je sopstveno viđenje Vajmarske republike kroz svoje tekstove. Zbog svega toga, postala je simbol nove žene, žene oslobođene stega patrijarhata, tradicije i konzervativnih shvatanja.
Čuveni portret Ota Diksa, njemačkog slikara poznatog po oštrom kritikovanju društva kroz svoj ekspresionistički stil, nastao je 1926. godine. Diks je bio nosilac takozvane nove objektivnosti – pokreta koji nastaje dvadesetih godina kao odgovor na ekspresionizam i društvene prilike u Vajmarskoj republici. Prema zabilješci same Silvije fon Harden u članku pod nazivom Sjećanja na Ota Diksa, slikar je zavapio: „Moram te naslikati! Prosto moram! Ti si reprezent čitave epohe”. Kada je Silvija navela sve svoje nedostatke u vidu fizičkog izgleda i pitala ga da li zaista želi sve to da utisne na platno, odgovorio je:„Sjajno si opisala sebe. I sve to će dovesti do prikazivanja epohe koja nije usmjerena na spoljašnju ljepotu žene, već na njeno psihološko stanje”.
Portret je smješten u ambijentu bez vrata i prozora, sa ružičastocrvenim zidovima koji aludiraju na ćošak u nekom kafeu. Žena u kariranoj haljini sjedi prekrštenih nogu sa cigaretom u ruci. Njeni prsti su izrazito dugi i koščati. Lice je trouglasto sa špicastom isturenom bradom. Nosi bob frizuru i monokl. Primjećuju se blago zarozane čarape. Na niskom okruglom stolu stoji tabakera sa ispisanim imenom Silvije fon Harden, čaša sa nekim pićem i kutija šibica. Njena usta su blago otvorena, poza ležerna, čini se da je Diks uhvatio svoj model u trenutku filozofske, iscrpne rasprave iako nijedan sagovornik nije prisutan.
Geometrijski oblici dominiraju i utiču na kompoziciju. Činjenica da je Silvija jedina dominantna figura na slici govori u prilog mišljenju da je sama njena pojava dovoljno jaka i impozantna da nije potreban nikakav drugi objekat koji bi odvukao pažnju posmatrača. Bile su potrebne sedmice poziranja i skiciranja prije nego što se došlo do krajnjeg rješenja. U filmu Kabare iz 1972. dat je omaž ovom Diksovom djelu prilikom uvodne scene. Što se originalne slike tiče, ona se čuva u Parizu.
Žena, model, novinarka, feministkinja, ikona nove, moderne žene – svi ovi epiteti se mogu vezati za Silviju fon Harden. Njenu zaostavštinu čine kolumne, hrabri izvještaji društvenih prilika u Vajmarskoj republici i na kraju jedan portret koji je sačuvao njen lik od zaborava sa svim nesavršenostima koje je predočavala, a koje su joj donijele vizuelnu prepoznatljivost i slavu.
maj, 2024.
