piše: Jadranka Ćuzulan
U knjizi predavanja Helen Siksu (Hélène Cixous) Reading with Clarice Lispector autorka definira Lispektor kao ženski ekvivalent Kafke. Njena proza je unikatna: dok dijeli egzistencijalistički senzibilitet sa autorima poput Kafke i Kamija, Lispektor se lišava šireg socijalnog konteksta kako bi se fokusirala na unutrašnji svijet lika. Kroz zbirku Porodične veze ona istražuje odnose sa onima koji se nalaze na marginama – pretvarajući svakodnevicu u prostor unutrašnjih eksplozija.
Takav je lik Ane u priči Ljubav. Naizgled beznačajan susret sa slijepcem koji žvače žvaku na tramvajskoj stanici natjera Anu da isklizne iz značenja. Ana izlazi iz kaveza svog svakodnevnog života obilježenog brigom o porodici i rutinom, u svijet u kojem odjednom stvari vidi bez vela simboličkog.
„U Bašti se odvijala neka tajna aktivnost koje je polako postajala svesna. Plodovi na drveću bili su crni i slatki kao med. Po tlu su ležale suve ljuske pune zavijutaka, poput malih trulih mozgova. Klupa je bila umrljana ljubičastim sokovima. Vode su žuborile uz neprestanu nežnost. Veličanstvene nožice jednog pauka pridržavale su se za stablo drveta. Sirovost sveta bila je mirna. Ubistvo je bilo duboko. Smrt nije ono što zamišljamo.”
Porodične veze, Klaris Lispektor
Vrt u koji Ana ulazi može da bude stavljen u paralelu sa kršćanskim konceptom vrta Eden, kao antiteza ili inverzija. Botanički vrt u Riju de Žaneiru je konkretno mjesto u kojem vrijeme teče, a sa tim protokom vremena vrt trune. Ana se suočava sa epifanijom – nečim transcendentalnim – ali kroz imanentno – tjelesni odjek i uvjetovano iskustvo. Klaris Lispektor ne prikazuje onostrano iskustvo susreta sa božanskim, već visceralnu spoznaju pulsirajućeg svijeta. Ana u tom iskustvu ekstaze gubi obrise kartezijanskog subjekta, dok podvojenost između nje i svijeta koji ju okružuje postaje upitna.
U njoj se javljaju sukobljeni osjećaji, istodobno i mučnina i očaranost. Frojdov pojam jezivog može opisati tu ambivalenciju koja nastaje kada se susretnemo sa nečim što nam je poznato, a odjednom nam postane strano. Budući da osjećamo neku vrstu podsjećanja na nešto zabranjeno, doživljavamo uzbuđenje. Ana se vraća u svoj dom, jer ne može više da podnese tu protivrječnost. Međutim postaje nepovratno svjesna toga da obiteljski život i društveni red počivaju na krhkim temeljima.
Slična stvar se dešava liku Lauri u priči Ugledanje na ružu u susretu sa buketom ruža u vazi. Laura se nakon povratka iz mentalne institucije sprema za prvu posjetu prijateljima. Isprva rutinski planirajući i ustanovljavajući po spisku šta sve treba da uradi, ona jednostavno posustaje kada je očara ljepota ruža u vazi. Ruže u vazi, tako, na isti način kao prizor slijepca koji žvače, postaju okidač koji Lauru iz stanja samokontrole dovode u stanje poistovjećivanja. Savršena ljepota ruže u njoj budi neadekvatnost koja joj otežava da zadrži fasadu savršene domaćice. Laura, za razliku od Ane, ne uspijeva da se vrati nazad u rutinu. Ugledanjem na ruže pogubila je krhke niti koje su je vezivale za svakodnevni red.
Priče kao što su Ljubav, Ugledanje na ružu, pa i Sanjarenje i pijanstvo jedne žene prikazuju srednjeklasne ili višeklasne žene zatočene u rutini obiteljske svakodnevice, što je jedan od čestih motiva Lispektorinih priča. Ovaj književni motiv korespondira s Lispektorinim životom uz supruga diplomata. Nakon dugogodišnjeg putovanja po Zapadnoj Europi i SAD, 1959. godine ona odlučuje prekinuti tu rutinu i vratiti se u Brazil.
Čest motiv Lispektorinih priča je odnos sa drugošću, bilo da je taj drugi rasno drugi, kao u priči Najmanja žena na svijetu, dobno drugi kao okamenjena matrijarhinja u priči Sretan rođendan ili animalno drugi, kao životinje u pričama Kokoš i Bizon. U priči Bizon životinja se može posmatrati kao ogledalo za instinktivnu stranu ženske prirode koja je kod žena u građanskom i patrijarhalnom društvu potisnuta. Susret sa životinjom ili bivanje životinjom omogućava ženskim likovima da dožive izvjesnu smrt Ega. Premda je žena došla da pronađe životinju „koja može dovoljno da mrzi”, kako bi uživala u vlastitom osjećaju nadmoći, uplašena je time kako je bizon „miran od mržnje”. Njen ego, građen na društvenim ulogama i civilizacijskim očekivanjima, gubi kontrolu i „pada u nesvijest”. Nesvijest je zapravo smrt onoga što je ona mislila da jeste. Epifanija se, tako, kao kod Ane u priči Ljubav ne dešava putem suvoparnog intelekta, već tjelesnih senzacija.
Pojam ecriture feminine Helen Siksu je često pogrešno tumačen, kao „žensko pisanje”, tj. esencijalizirana predstava da žene pišu drugačije od muškaraca. Međutim, ecriture feminine je logička kategorija, koja podrazumijeva pisanje koje se temelji na susretu sa Drugim – bilo da je to pisanje samo, drugo tijelo, stvar, životinja i slično. U tom susretu – dešava se neka vrsta epifanije, koja vodi ka ukidanju hijerarhija i podvojenosti koje određuju granice većine svjesnog života.
Susret sa Drugim, u smislu kolonijalnog potčinjavanja, prisutan je u priči Najmanja žena na svijetu. Kada francuski istraživač pronađe pleme najmanjih ljudi na svijetu, posebno ga fascinira najmanja žena koju upoznaje. Međutim, on, kao istraživač, Europejac i muškarac ne dopušta da ga taj susret istinski transformiše, već pokušava da nju, koja mu se čini suviše izvan okvira civilizovanosti, uvede u njemu poznate okvire.
„Tamo je, dakle, stajala najmanja žena na svijetu. Na trenutak, uz brujanje vrućine, Francuz kao da je neočekivano došao do najdublje istine. Zaista, samo zato što nije bio lud, uspeo je da sačuva dušu i održi kontrolu. Osećajući trenutni nagon da uspostavi red i dodeli ime svemu što postoji, nazvao ju je Mali Cvet. A kako bi uspeo da klasifikuje među prepoznatljivim oblicima stvarnosti, odmah je počeo da sakuplja podatke o njoj.”
Porodične veze, Klaris Lispektor
Dok je granica u Bizonu unutrašnja (potisnuti instinkt), granica u Najmanjoj ženi na svijetu je vanjska i politička. Istraživač kao muški kolonijalni subjekt ne uspijeva da se istinski susretne sa ženom pred njim, već je pretvara u objekt svog istraživanja na kojem koristi svoju kategorizaciju.
Za razliku od romana, Lispektorine kratke priče, poput priča iz ove zbirke, prate linearniji tok, ali i dalje zadržavaju nelinearne elemente. Pripovjedanje najčešće orbitira oko trenutka epifanije, što je u priči Ugledanje na ružu prikazano središnjim motivom cvijeta. Njezino pisanje tako i jezički prati ecriture feminine, odmičući se od logike linearnog, muškog književnog diskursa. Čestim korištenjem oksimorona, kao „miran od mržnje” u Bizonu ili „bilo je očaravajuće i njoj je bilo muka” u priči Ljubav, Lispektor „spaja nespojivo” i tako se opire logici stabilnog značenja.
Proza Klaris Lispektor, kako se vidi u zbirci Porodične veze, ne služi se pukim pripovjedanjem, već djeluje kao instrument radikalne ontološke transformacije. Kroz likove poput Ane, Laure i žene iz zoološkog vrta, Lispektor prikazuje trenutak u kojem se nametnuti društveni identitet – supruge, majke, građanke – urušava pred sirovom silom postojanja. Susret sa Drugim se dešava u „tjelesnoj jeci”, rezultirajući onim što Siksu prepoznaje kao ecriture feminine u Lispektorinom pisanju. Nakon susreta sa pulsirajućim svijetom u njenim pričama, rutina falogocentričnog poretka biva prokazana kao krhka i prozirna maska koja prekriva dublju neuhvatljivost bitka.
jun, 2026.
