
Godina 2005. Olimpijski stadion imena Ataturka u Istanbulu. Finale Lige Šampiona u fudbalu. O, i to ne bilo kakvo finale. Ono za pamćenje. Moćni Milan (klub za koji sam tada navijao u Italiji, sad me baš briga, jer me je razočarao), protiv engleskog velikana Liverpula za titulu klupskog prvaka Evrope u fudbalu. Počelo je onako kako sam želeo, a nije moglo bolje. Klupska legenda Maldini, pa Ernan Krespo dva puta. Na poluvremenu 3:0 za roso-nere i već sam bio spreman da slavim. Drugo poluvreme. Izlaze igrači Liverpula na teren. Sa tribina kreće pesma. Samo njihova, za mene i mnoge – ničija druga…
You’ll never walk alone je izvorno kompozicija koja je bila deo mjuzikla Carousel, a njen autor je engleski kompozitor Ričard Rodžers. U sceni gde protagonista dela Bili Bigelou izvršava samoubistvo posle neuspešne krađe, rođaka njegove supruge Džuli, (Neti Fauler) peva ovu pesmu simboličnog naslova za taj trenutak da bi ohrabrila svoju rođaku koja je upravo izgubila pratioca kroz život. Takođe, pesma se ponavlja na samom kraju mjuzikla, kada Bilijeva i Džulina ćerka Luiz maturira. Na proslavi mature prilazi joj duh njenog oca koji podsvesno čini da njegova ćerka zapeva ovu pesmu.
Sad se čitalac može zapitati: kakve veze imaju navijači sa ovom pesmom? Istini za volju, tematika nije nimalo fudbalska, ali ako prevedete naslov i malo primenite analogiju, dobićete primenljivost na sportskom planu. I zašto baš ova pesma?
Nakon mnogih obrada ove pesme, 1963. godine, koja je na taj način dvadesetak godina plovila kroz britanske radio-talase, liverpulska beat grupa (nisu Bitlsi…) Gerry and the Pacemakers, snimila je svoju verziju ove pesme.
Pesma je bila hit kratkog trajanja među običnom publikom. Tako to obično biva sa mnogostruko obrađivanim pesmama. Ali je pevač ovog sastava, Geri Marzden, uspeo, posredno – uz pomoć tadašnjeg trenera Liverpula, da načini ovu pesmu večnom na jedan ne tako očekivan način. Tokom jednog putovanja grupe, našli su se na istom mestu sa igračima prvog tima Liverpula i njihovim legendarnim trenerom, Bilom Šenklijem. Kako to maniri nalažu, svako daje šta ima. Ne znajući da li je Šenkli nečim počastio Marzdena, ovaj drugi je njega počastio novom singlicom. A to je, pogađate – You’ll never walk alone, sveže tiskan ispod prese. Početna euforija za ovom pesmom među navijačima i igračima bila je tolika, da je ceo prvi tim Liverpula gostovao u čuvenoj emisiji Eda Salivena u Njujorku i otpevao je horski uglas sa bendom.
Marzden nije bio svestan svoga dela. Nije mogao da pretpostavi kako je jedna pesma, koja je sve vreme bila negde u vazduhu, oko njih, čekala njega da je ovekoveči i da potom preko pedeset godina izlazi iz pluća i grla miliona navijača ovog, ali i drugih klubova. Tokom najveće popularnosti pesme, na Enfild Roudu (stadion Liverpula), disk-džokej je redovno puštao Top 10 hitove sa razglasa neposredno pred početak meča, a ova pesma se tu nije predugo zadržala. Međutim, i kada više nije bila opšte popularna, navijači Liverpula nisu prestali da je pevaju – do dana današnjeg. Energiju ove pesme osetili su i navijači drugih klubova. Vrlo brzo nakon Liverpula, navijači škotskog Seltika iz Glazgova počeli su da skandiraju ovu pesmu, i to 1966, nakon dvomeča sa (upravo!) Liverpulom u tadašnjem Kupu pobednika kupova. Oni je i dan danas skandiraju pred svaki meč kod kuće, ali samo u evropskim takmičenjima. Fer, ipak su preuzeli tuđu pesmu.
A što se tiče uspeha ove pesme kao singla grupe Gerry and the Pacemakers, doveo ih je do broja jedan u Velikoj Britaniji i Australiji i definitivno je najveći hit ove grupe, koja je bila kratkog veka i već 1966. godine je prestala sa radom. Pesma je bila pogodna za razne dobrotvorne koncerte i akcije, te su je tim povodom izvodile mnoge zvezde popularne muzike, ali drugih umetnosti, poput skoropočivšeg komičara Džerija Luisa, koji je njom završavao svoje čuvene godišnje Teletone. Ališa Kiz, Areta Frenklin, Elvis Presli, Engelbert Hamperdink, Frenk Sinatra, Il Divo, Džoni Keš, Tom Džons… samo su neka od imena koja su utkala ovu pesmu u svoju karijeru. Engleska rok grupa Pink Floyd je pesmu preradila na sebi svojstven način, tako što je snimak pevanja navijača Liverpula stavila na kraj pesme Fearless sa albuma Meddle iz 1971. godine, dok su The Shadows napravile karakterističan rok instrumental od iste. Vredna pomena i obrada zagrebačkog rok sastava Pips, Chips & Videoclips iz 1995. godine.
… počelo je drugo poluvreme. 54. minut – Stiven Džerard, kapitenski. 56. minut – Vladimir Šmicer, češki internacionalac. 60. minut – skoropovučeni iz fudbala, Ćabi Alonso, iz penala. To je bila uvertira u triler. Sudija svira kraj. Opet svira kraj – produžetaka. Ide se u penale. Nokti izgriženi do krvi. Milan prvi šutira. Seržinjo – maši preko prečke. Haman – daje. Pirlo – brani Dudek. Tu sam se već podigao na noge. Đibril Sise – daje za Liverpul. Jon Dal Tomason – daje. Uf, dobro je, ima nade. (’AJDE, DIDA!). I uspeo je. Rise ne uspeva da ga savlada. Kaka – daje. Bio sam sve sigurniji da može biti preokreta. Šmicer – daje. Ševčenko mora da pogodi da bi ostavio Milan u igri… brani Dudek. Nisam mogao da verujem da su izgubili. Pljuvali smo ih tih dana po školi i kraju svi. Ali, znam jedno. Da je Liverpul pobedio, njegovi navijači bi samo nastavili da pevaju You’ll never walk alone. Jer, to su pevali i na 0:3, zašto ne bi i da su izgubili. Pevali su i kad su bili peti te sezone u prvenstvu i nisu se plasirali u Ligu Šampiona. Jer, oni i dalje navijaju za Liverpul, za razliku od mene. Zakleli su mu se da nikad neće hodati sam.
piše : Pavle R. Srdić