Oglasi, reklame, obaveštenja, najave događaja, koncerata, predstava, filmova, propagandni plakati… Ovo su sve namene koje je ovo vizuelno sredstvo izražavanja imalo kroz istoriju. Počev od sredine 19. veka kada je nastao moderan plakat zahvaljujući masovnoj proizvodnji,  usavršenoj štampi (prvenstveno litografiji) i sve većom potrebom za promocijom, ova vrsta grafike ubrzo je postala konkurencija novinama, ali ni radio ni televizija, pa čak ni internet  (iako ga je svaki od ovih medija na svom vrhuncu nadjačao), nije uspeo da ga u potpunosti iskoreni, te su i danas, veoma traženi grafički dizajneri oni koji prvi svojim likovnim rešenjem obaveste javnost, onda kada tražite posao ili čekate da izađe novi film u bioskopima.

 Anri de Tuluz-Lotrek, Mulen ruž, 1891.

„Mulen ruž”, Anri de Tuluz-Lotrek, foto: Wikipedia

Period između poslednjih godina 19. i prvih 20. veka, koji se naziva i Lepom epohom (Belle Époque) smatra se zlatnim dobom plakata. Čuvena ostvarenja u ovom mediju tada su kreirali umetnici poput Tuluza-Lotreka, Muhe, Šerea, Grasea i mnogih drugih. Pariz je bio centar ove nove vrste umetničkog izražavanja, a stil koji je bio usko vezan za njega bio je ar nuvo ili secesija, stil koji je, između ostalog, insistirao na primenjenoj umetnosti. Ovaj Lotrekov plakat najavljivao je koncert u čuvenom pariskom klubu Mulen ružu.

Teofil Aleksandar Štajnlen, Turneja „Crne mačke” sa Rodolfom Salijem, 1896.

Turneja „Crne mačke” sa Rodolfom Salijem, Teofil Aleksandar Štajnlen, foto: Wikipedia

Noćni život Pariza tog vremena fenomen je sam po sebi. Za klub Crna mačka (Chat Noir) koji nije bio samo noćnog tipa, već su se u njemu okupljali umetnici, a imao je i sopstveni časopis, umetnik Štajnlen je izradio plakat koji je najavljivao njegovu turneju. Glavni motiv plakata je crna mačka koja je verovatno postala najpoznatija mačka u svetu umetnosti, a koju i danas viđamo na brojnim planerima, cegerima i drugim suvenirima. Sam Štajnlen bio je veliki ljubitelj mačaka, ali zanimljivo je i to da je kao umetnik zainteresovan za društveno-politička pitanja, doprineo pozitivnoj propagandi Kraljevine Srbije u Francuskoj za vreme Prvog svetskog rata, napravivši značajan broj crteža na temu stradanja i egzodusa Srba, kao i čuveni plakat Dan Srbije (La јournée Serbe, 25 juin 1916).

Alfons Muha, Dama sa kamelijama, 1896.

„Dama sa kamelijama”, Alfons Muha, foto: Wikipedia

Došavši u Pariz, Muha, jedan od najpoznatijih čeških umetnika, počeo je da stvara i plakate za pozorišne predstave. Tadašnja diva čitave evropske pozorišne scene bila je Sara Bernar, čuvena glumica i zavodnica, koja je postala glavni model na umetnikovim ar nuvo plakatima. Proslavila se ulogama poput Toske, Fedore, Gizmonde, a Muha je glumicu na ovom plakatu prikazao u ulozi Dame sa kamelijama. Malo je poznato da je Muha radio i ilustracije i vinjete za srpske časopise Bosanska vila, Pariska moda, Nova iskra i Nedelja.

Malvina Hofman, Srbiji je potrebna vaša pomoć, 1917.

„Srbiji je potrebna vaša pomoć”, Malvina Hofman, foto: Wikipedia

Prvi svetski rat prekinuo je Lepu epohu i godine mira i doneo stradanja kakva čovečanstvo do tad nije videlo. Pored pomenutog plakata Dan srbije, koji je pored francuske, imao i svoju američku verziju pod nazivom „Spasimo Srbiju, našu saveznicu”, plakat američke vajarke Malvine Hofman, bio je jedan od najprepoznatljivijih propagandnih slika na temu Srbije i Velikog rata.

Džejms Montgomeri Fleg, Ujka Sem, 1917.

„Ujka Sem”, Džejms Montgomeri Fleg, foto: Wikipedia

Ova personifikacijska figura počela je da se koristi već na početku 19. veka kao patriotski i nacionalni američki simbol, mada njeno poreklo nije sasvim jasno. Za lik ovog najpoznatijeg ujaka ikad zaslužan je umetnik Džejms Fleg, koji je 1917. godine na njemu predstavio sopstveni lik, a za pozu je poslužio model, veteran Valter Bots, dok je za uzor uzet sličan britanski plakat sa Lordom Kičenerom nastao početkom rata. Ujka Sem je bio otelotvorenje američke vlade koja je pozivala na vojno regrutovanje tokom Prvog, ali je ovaj propagandni plakat poslužio i za vreme Drugog svetskog rata. Natpis na plakatu glasi „Želim tebe u vojsci Sjedinjenih Američkih Država”. 

Leoneto Kapielo, Viktorija Arduino, 1922.

„Viktorija Arduino”, Leoneto Kapielo, foto: Wikipedia

Kapielo je bio italijanski međuratni umetnik koji se smatra „ocem modernog advertajzinga”. Reklamni plakati bili su zastupljeni još krajem 19. veka, ali ono što je bila novina u Kapielovom radu bio je jak kontrast između predstavljenog proizvoda u vidu upečatljive figure jarkih boja i crne pozadine. Na njegovim plakatima našli su se uglavnom proizvodi poput italijanskih i francuskih pića i lekova, ali i prehrambenih proizvoda. Ovaj plakat bio je reklama za espreso.

Dž. Hauard Miler, Možemo mi to, 1943.

„Možemo mi to”, Dž. Hauard Miler, foto: Wikipedia

Američki umetnik Miler je bio poznat po ratnim plakatima, ali ovaj njegov plakat je stekao svetsku slavu tek osamdesetih godina 20. veka. Naime, kada je nastao u godinama rata, on nije bio toliko izlagan u javnosti i trebalo je samo da podstakne žene radnice da rade još više. Ubrzo je zaboravljen i ponovo otkriven osamdesetih kada je iskorišćen za feminističku propagandu. Od tada je bezbroj puta reprodukovan, parodiran i modifikovan u popularnoj kulturi. Portretisana je često bila pogrešno viđena kao Radnica Rouzi, američka ženska personifikacijska figura tokom rata, a kasnije se povela polemika oko toga da li je model bila Džeraldin Dojl ili Naomi Parker.

Nepoznati autor, Reklama za Koka-Kolu, 1959.

Reklama za Koka-Kolu, nepoznati autor, foto: coca-colacompany.com

Jedno od najpoznatijih pića sveta pored svoje zanimljive istorije, ima i dugu i neverovatno uspešnu marketinšku tradiciju. Reklamne plakate i kalendare za Koka-Kolu radili su čuveni američki umetnici poput Normana Rokvela i Njuela Konversa Vajeta, a ni Deda Mraz nije odbio da učestvuje u promociji ovog napitka. Natpisi poput „Uzmi Kolu”, ,,Osveži se”, ,,Ukusno osveženje”… bile su neke od poruka, dok su vizuelno, reklame poručivale dobru zabavu sa prijateljima i porodicom, trenutke slavlja ili momente za pauzu na koje su podsećale zanosne pin-ap devojke.

Pablo Pikaso, Bitka na Neretvi, 1969.

„Bitka na Neretvi”, Pablo Pikaso, foto: Wikipedia

Filmski plakati bili su popularni već u međuratnom periodu i dešavalo se da ih kreiraju veoma uticajni umetnici. To je bio slučaj i sa filmovima posle rata, pa i sa ostvarenjem Veljka Bulajića Bitka na Neretvi, za koje je plakat uradio čuveni Pikaso. Plakat je zapravo njegova kompozicija Otmica Sabinjanki samo crveno-crnog kolorita. Smatra se da je Pikaso za honorar tražio samo 12 boca vina iz Jugoslavije.

Dru Struzan, Indijana Džouns, 1981.

„Indijana Džouns”, Dru Struzan

Sa razvojem filmske industrije, Holivuda i blokbastera, plakati su postali nerazdvojni deo promocije filma. Plakati iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka danas se mogu naći i na aukcijama, a širom interneta, ali i realnog sveta se prodaju među kolekcionarima kao retro memorabilije. Jedan od najpoznatijih američkih grafičkih dizajnera, Dru Struzan, uradio je preko 150 filmskih postera među kojima su oni za filmove Indijana Džouns, Povratak u budućnost i Ratovi zvezda. Ovakav vizuelni identitet uticao je i na strip, video igre i geek kulturu.

piše: Ana Samardžić

jun, 2017.

Leave a Reply

Your email address will not be published.