„Pa kao”, Vladimir Tabašević, foto: Laguna

Pakao, to su drugi

Žan-Pol Sartr

Ako su Pakao drugi, onda je to samo problem čovečje sebičnosti. Otirati od sebe egzistencijalnu samobitnost i grešku koja se samosvojno napravila, praviti od nevinih krivce tek zato što je kukavičluk sredine zamenio hrabrost vrline, znači neurasteniju koja nije dorasla ničemu, a kamoli danima koji bi se sa svih deset prstiju morali uzeti u šake. Donekle, to može biti i nedostatak jednog pokolenja, koje se previše uspavalo, da propusti odgovornost u preostalom pregnuću. Ali i svaka ona lična uobraženost, maglovitost i nesazrelost. To jest, razmaženost ipso facto.

Šta li je sve od toga, Pa kao Vladimira Tabaševića ne otkriva. Međutim i to je dovoljno. S dugom rečenicom koja vrvi od antiteze (izgrađena u suprotnosti da od nje izgori), lirskoj po svome graditeljskom umeću i poetskoj po svojoj nameri, talasa se u vidu rukopisa koji je i sam ostavljen na prokletstvo njegovih junaka; a oni su kratkog daha i nestrpljive ambicije – istorijske, ljubavne, umetničke. Još i međusobno ukršteni i sapleteni o kredenac porodičnog stabla. Razumljivo, dominantan je i u ovom slučaju onaj koji govori (kao da je jezik svekoliko bogatstvo istine!), a to je Emil, neki pisac koji je nekad otkriven da i sam nekoga otkriva. Sledi ga, potom, Ana, kojoj je genetski kod uklješten gluvonemošću prethodnika, zbog koje se ljubav otkriva na mestima koja možda ne bi ni trebalo da postoje, dok se cela priča uhodava u čast jednog pukovnika sklonog smrti, koji bi da večnost jedne forme zameni drugom, trampeći halapljivost crva za udžbenike istorije.

„Pa kao”, Vladimir Tabašević, foto: Laguna

Dovoljno je reći da je u pitanju tematizovanje klasnih odnosa, pa da dovoljno kažemo o romanu. Tabašević je inače, tu skupinu preduzetnog i usmerenog, projektovao kroz imovinu i generaciju, što i nije neka novost u srpskoj književnoj istoriji. Kao ni egzistencijalni motiv rudnika, već viđen u Čizmašima Dragoslava Mihailovića. Ali i za nijansu drugačije, jer se u vrtlog diskonformiteta neodlazeće tranzicije, unosi sa znantno većom erudicijskom i smislenom širinom nego što je to slučaj bio sa piscima socijalne proze i realsocijalizma, tridesetih i četrdesetih godina prošlog veka. Kroz njega i Kecmanovićev Feliks dobija dostojnog parnjaka, a ni Holden Kolfild nije daleko, premda je Emil retko autentični Lovac u raži. Sa povećanim besom prema paklu drugih, na drugoj strani.

Roman se može čitati i kao ideološka parnica, ali to baš i nije preporučljivo. Ideologije su tek koncepti bez duha. Pa bi svaki trud bez ljudske ruke, bio opozvat u ništavilo. Kao što bi se strane lako pomešale, tako ne bi smo mogli  da razlikujemo ni dobro od zlog, ni belo od crnog. Svi bi bili isti, tj. vođeni uništenjem drugih. A nije zgoreg ni pomenuti da su pakao ipak drugi.

Ili to možda i nije greška?

 

                                                                                                            piše: Ivan  Đurđević

Leave a Reply

Your email address will not be published.