piše: Iva Vukotić
Atmosfera koja se prenosi u slikarstvu zna biti u nekim slučajevima glavni nosilac cjelokupne umjetničke vrijednosti djela. Osjećaj koji se stvara u samom posmatranju, koji pomaže pri analizi, može imati različit intenzitet i ton. Od lepršavih pozitivnih do onih misterioznih, mračnih misli, podstrekivač se uvijek krije u izboru scene i atmosfere. Edvard Hoper, jedan od vodećih američkih umjetnika 20. vijeka u svom bogatom opusu vrlo vješto je prenosio atmosferu koja je vladala u društvu onog vremena, sa akcentom na izolovanost i sveopštu usamljenost.
Slika Noćne ptice je nastala 1942. godine i pripada američkom realizmu, a ujedno je i najprepoznatljivije Hoperovo djelo. Nedugo nakon nastanka je prodata Umjetničkom institutu u Čikagu, gdje se i dan-danas nalazi. Smatra se da je Hoper bio inspirisan nekim od kratkih priča Ernesta Hemingveja kojeg je izuzetno cijenio. O usamljenom tonu i turobnoj praznini kojom slika zrači umjetnik je govorio da je nesvjesno naslikao usamljenost koja je tipična za velike metropole.
Prikazan je transparentan izlog malog restorana. Ulica je pusta i pretpostavljamo da se scena odvija u gluvo doba noći. Za šankom sjede muškarac i žena. Iako su blizu, djeluju izolovano jedno od drugog, hladno i nepristupačno. Teško je reći jesu li u pitanju potpuni stranci ili ogorčeni ljubavnici, čija se bliskost izgubila, progutana u svakodnevnoj dinamici. S druge strane šanka sjedi muškarac okrenut leđima posmatraču, dok treća muška figura stoji iza pulta i djeluje kao da pokušava da započne razgovor sa parom. Međutim, sveopšta atmosfera je turobna, iako su restorani i kafane obično bili simbol povezivanja, zabave i raskalašnosti.
Zbog svoje prepoznatljivosti i konflikta sa idejom „američkog sna”, slika je lako dospjela u fokus popularne kulture. U filmu, Hoperov uticaj se može naći gotovo svuda gdje je tema otuđenost, tenzija, sivilo i nezadovoljstvo. Blejd Raner (Blade Runner) Ridlija Skota gotovo da je vizuelni omaž Noćnim pticama – neon, kišne ulice, ljudi izgubljeni u vlastitim mislima. Ista hladnoća svjetla, ista praznina između likova. Kod redatelja poput Vendersa i Džarmuša nalazimo istu kontemplativnu tišinu, statične kadrove i fascinaciju običnim prostorima koji kriju duboke emocionalne tenzije. Na sličan način funkcionišu i muzički spotovi, posebno onih kantautora koji pjevaju o usamljenim ljudima u velikim gradovima – od Toma Vejtsa do Lane Del Rej. U produkciji Verdijevog Rigoletta iz 1982. godine, koju je režirao Džonatan Miler za Englesku nacionalnu operu, radnja je premještena u Njujork pedestih godina 20. veka. Ključna scena odvija se na ulici ispred bara, čiji je izgled inspirisan Hoperovim Noćnim pticama.
U jednoj epizodi prve sezone serije Vesele sedamdesete, Red i Kiti Forman, nakon neuspješnog pokušaja večere u otmenom restoranu, završavaju u svom omiljenom, skromnom dajneru. Kiti tada primjećuje da joj scena izgleda poznato, a kamera se povlači unazad i otkriva ih kao likove iz Hoperove slike. U 11. sezoni američke serije Besramnici, neslavni antijunak Frenk Galager izvede svoju posljednju prevaru: ukrade originalnu sliku i sakrije je u svom podrumu. Kada kasnije majstor dođe u kuću i vidi sliku, pomisli da se radi o vrlo kvalitetnoj replici.
Bezbroj parodija i reinterpretacija koje su preplavile plakate, stripove, čestitke, pa čak i majice doprinijele su popularizaciji ove slike. U njima se zadržava prepoznatljiva kompozicija – dijagonalno postavljeni bar, veliko staklo, tiha noćna atmosfera – ali likovi se mijenjaju. Tako se lako prepoznaju ikone popularne kulture smještene u prepoznatljivom ambijentu i na određenim pozicijama, poput Džejmsa Dina, Merilin Monro, Hemfrija Bogarta i Elvisa Preslija. U drugim verzijama za pultom se mogu naći Deda Mraz, likovi iz Tintina, Peanuts stripova i drugi.
Američki umjetnik Majkl Bedard 1989. naslikao je Window Shopping u kojem umjesto ljudi u baru sjede patke, dok ih s ulice promatra krokodil. Četiri godine kasnije, Poverino Pepino naslikao je odgovor na Majklovu verziju, šaljivog naziva: Boulevard of Broken Ducks, u kojem se krokodil sad odmara za pultom, dok četiri patke tužno stoje napolju na kiši.
Tipični američki dajner restoran predstavlja lik za sebe. Tradicija objedovanja na ovakvim mahom jeftinim mjestima prelila se na praksu da se u filmovima i serijama ozbiljni, filozofski razgovori kao i kriminalističke misterije rješavaju upravo u polupraznom objektu, po mogućstvu u nekom zabačenom mračnom kutku. Transparentni stakleni izlozi i neonske reklame postali su paravan za tjeskobne scene i kontemplaciju, a budući da je Hoper oslikavao stvarnost kroz prizmu običnog čovjeka, izbjegavajući glamur koji je najčešća asocijacija na Novi kontinent, Noćne ptice zasluženo nose titulu jednog od najuticajnijih djela američkog realizma.
jul, 2025.
