Marsel Dišan, Fontana, izvor fotografije: Wikimedia Commons

piše: Marko Vesić


„Ma, to sam mogao i ja da uradim. Jak mi je on umetnik!” – rečenice su koje veoma često čujemo u društvu koje nema elementarnu svest o savremenoj umetnosti i od ljudi koji nisu deo sveta umetnosti. Kako su ova pitanja uvek bila izazovna i zanimljiva, baš kao i pitanja iz etike, metafizike i religije, ona se i danas postavljaju pred nas. Prošle godine je Svetska asocijacija estetičara zasedala na godišnjem skupu u Beogradu i pokušala je da da odgovor na pitanje čime se uopšte bavi savremena estetika. Pored toga, fun fact, njen novoizabrani predsednik je prof. dr Miško Šuvaković, dekan i profesor Fakulteta za medije i komunikacije, bivši profesor primenjene estetike na Fakultetu muzičke umetnosti i Arhitektonskom fakultetu (osim što imamo neverovatne naučnike i sportiste, imamo i sjajne humaniste, odnosno društvenjake). Međutim, problem sa umetnošću se nalazi, pre svega, u istorijskim naslagama samih termina „umetnost” i „umetničkog delo” (koga ovo detaljnije interesuje ili je radoznao – Istorija šest pojmova, Vladislav Tatarkjevič).

Marsel Dišan, Fontana, izvor fotografije: Wikimedia Commons

Najčešće mišljenje jeste da je umetničko delo jedan posebni predmet koji je važan deo kulture, on govori o njoj, on je to sam po sebi i kroz njega umetnik pretenduje da pokaže svoja osećanja kao i da ista izazove kod publike pri čemu uspeva da dotakne nekakve večne Istine (i, dodaćemo, omogući emanaciju Hegelovog Apsoluta kroz njega – kakvi strašni filozofski termini!). Ovaj stav pripada romantičarskoj paradigmi umetnosti, zanesenom i elegičnom umetniku koga niko ne razume, koji je ljut na ceo svet, a opet i razočaran sasvim dovoljno da makar u mislima pobegne iz njega – Bajron je tako pobegao u Grčku očekivajući obećanu zemlju za koju je na kraju i ratovao jer mu je, nakon velikog razočarenja, bilo sasvim svejedno i gde je i šta je. Ovo je fundamentalno pogrešna perspektiva sa stanovišta sadašnjice, a čak su i prvi avangardisti pojam umetnosti i umetničkog dela dovodili u pitanje; pre svega ruska avangarda, ali i francuska. Podsetimo se da je tek Johan Joakim Vinkelman, otac istorije umetnosti, postavivši Apolonovu statuu na postament izdvojio predmet iz svakodnevne upotrebe (verska statusa) i predstavio ga kao neutilitarni predmet koji je vredan divljenja sam po sebi i zbog svojih estetskih kvaliteta. Možemo zaključiti da Monaliza za Da Vinčija nije bila umetničko delo jer on tu kategoriju, kako je mi danas znamo, nije poznavao, ali za nas ona to jeste; izvojena je iz svog okruženja i iz svoje svakodnevne funckije koju je imala u okviru arhitektonske građevine dospevši, nakon što je uramljena (znači dekontekstualizovana i rekontekstualizovana) u muzejski ili galerijski prostor kao umetničko delo. Paradoks leži u tome da ništa nije umetničko delo samo po sebi (ni u nekakvu metafizičku kategoriju umetnosti, da, Hajdegeru dragi) već u odnosu na kontekst u kome se ono nalazi i razumeva. Kao što kaže poznati estetičar Artur C. Danto – ne postoje nevini pogledi, uvek je u razumevanje dela uključeno poznavanje istorije umetnosti, kulture, politike…Sada je sasvim jasno šta je uradio Marsel Dišan kada je uneo pisoar (Fontana, 1917.) u umetničku galeriju i predstavio ga kao umetničko delo – umetnik nije onaj koji stvara poseban predmet, već onaj koji ima određenu moć da nešto predstavi, prikaže de/rekontekstualizuje kao umetnički objekat, u ovom slučaju ready made, industrijski proizvod kao umetničko delo na koji ne potpisuje autorstvo (zar nešto slično nije učinio i Vinkelman?).

Jozef Košut, pionir konceptualne umetnosti i njen teoretičar, rekao bi da je sva savremena umetnost dišanovska. Mi bismo se složili da jeste, ali ostaje pitanje – gde se danas nalazi pozicija umetničkog dela i kako ga kontekstualno određujemo? Kako kaže sam naslov ovog teksta, umrežena slika sveta nam omogućava da pročitamo i pozicioniramo jedno savremeno delo u svetu umetnosti. Šta to, zapravo, znači? Jedno umetničko delo možemo razumeti kao tačku preseka različitih linija među kojima jedna označava ekonomiju (kontekstualno referiranje dela, ali i sama simbolička i realna vrednost na tržištu, ekonomski uslovi u okviru kojih je nastalo), druga označava društveno stanje i paradigme (da li je delo reakcija na to stanje, da li kritikuje ili podržava, kakav je njen istorijski odnos sa prethodnom umetnošću i istorijom?), treća politiku (politička umetnosti, ali aktivizam protiv, političko tlo kao ključ čitanja), četvrta dominantnu estetsku praksu i tako dalje. U tom smislu izdvojio bih jedno važno delo Mauricija Katelana iz 2017. godine koje odlično reprezentuje ove kategorije, a to je delo Amerika – zlatna WC šolja postavljena u Gugenhajm muzeju (čujem vas da govorite: „Ovo sam mogao i ja da odradim”, ali, sačekajte još malo, za početak verovatno nemate status umetnika).

Mauricio Katelan, Amerika, izvor fotografije: Wikimedia Commons

Ovo umetničko delo je od čistog osamnaestokaratnog zlata i postavljeno je kao upotrebni predmet kojim ste mogli da se služite tokom posete muzeju. Zanimljivo, nastaje tačno sto godina nakon Dišanove Fontane koja je, neverovatno, pisoar – nešto veoma slično. Međutim, Dišan pravi radikalni prekid i utilitarnom predmetu oduzima njegovu svrhovitost. Katelan čini novi rez i njemu vraća upotrebnu vrednost. Osim ove direktne veze, Šeri Levin krajem 20. veka proizvodi svoj pisoar od zlata na koji umetnik referira prikazujući samu materijalnost dela, zlato kao tradicionalno važan materijal za umetnost, estetski vredan materijal, poigravajući se sa paradigmom umetničkog dela. Postoji i referenca na Kafkinu Ameriku. Rad nastaje u periodu političke kampanje Donalda Trampa kada je masovno prikazivano njegovo bogatstvo, zlatni toaleti, kvake, ramovi za slike. Sa druge strane, prema već svima poznatoj priči da 1% svetskog stanovništva ima više novca od preostalih 99%, vama je, kao tom ostatku, data prilika da na kratko iskusite luksuz bogatih – ili da urinirate na njih, na Ameriku kao veliku svetsku imperiju i to ni manje ni više nego u muzeju.  

Slažem se, ovo je i dalje WC šolja – upotrebni predmet za smeštanje stražnjice, piškenje i kakenje. Međutim, promenom njenog konteksta i uspostavljanjem različitih diskursa i atmosfera oko tog predmeta mi, zapravo, taj predmet identifikujemo kao umetnički. U njemu nema ništa umetničko samo po sebi kao što ni u meni nema ništa „markasto“ – to je samo reč, skup fonema ili grafema. Summa summarum, ako se i dalje ne slažete sa mnom i ako mi ponovo kažete „Ali to mogu da uradim i ja, zašto to neće biti umetničko delo?”, ja ću vam dati isti odgovor koji bi vam dao i prijatelj nakon što su vas odbili dečko ili devojka (pod uslovom da ste im bili slatki) – ali brate, nemaš priču.

april, 2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published.