ilustracija: Tamara Kalčić

piše: Ermina Ribić

Indijski potkontinent odavno je poznat po svojoj raznovrsnoj književnoj tradiciji, nama Evropljanima toliko zanimljivoj i drugačijoj od onog što poznajemo. Jedna od tih, uslovno rečeno, egzotičnih književnih pojava jeste i urdu poezija. Danas su pod ovim pojmom obuhvaćena ona književna djela koja pripadaju indijskom i pakistanskom kulturnom krugu. Gazel, rubaija, kasida, mesnevija, ili tarih, samo su neke od najzastupljenijih vrsta pjesama napisanih na ovom jeziku. Često smatrana kao bogata književna tradicija, urdu poezija ističe se po dubokim transcendentalnim metaforama i snažnom emotivnom izrazu, uglavnom napisanim muškom rukom.

Međutim, urdu poezija nije ograničena samo na teme ljubavi i duhovnosti. Tako su 20. i 21. stoljeće iznjedrili djela koja govore o izazovima modernog doba, nešto udaljenijeg od čiste romantičnosti, vjerskih vapaja i tradicionalnih pjesničkih formi. Jedan od najznačajnijih primjera nekonvencionalne urdu poezije jeste zbirka Mi grešne žene (We Sinful Women), koju je 1991. prevela, sabrala i uredila Ruksana Ahmad (Rukhsana Ahmad).

Mi grešne žene, svuda po svijetu

Nastala na temeljima dubokih društveno-političkih i rodnih promjena koje su obilježile južnoazijsko društvo druge polovine 20. stoljeća, ova zbirka utjelovljuje borbu protiv autoritarnih režima i društvenih normi koje su gušile slobodu izražavanja. U samom predgovoru zbirke, Ahmad piše kako je tih godina u Pakistanu bila slična situacija kao i na Zapadu, bar što se tiče ženskog pisma: književna djela koja su napisale žene najčešće su valorizirana zbog svoje rijetkosti, a ne zbog stvarnih književnih vrijednosti. No, otklon društvu okrenutom ka muškarcima i maskulinoj prošlosti Ahmad nalazi u hrabrim pjesnikinjama koje nisu podržavale takav sistem, već, sasvim obratno, progovarale o istini koju su proživljavale na svojoj koži.

Koliko je važna historijska ravan za tumačenje ove poezije govori i jednostavan podatak da je većina autorica iz ove zbirke na neki način svjedočila režimskim grozotama u Pakistanu. No, uprkos izrazito androcentričnom društvenom uređenju, neke od njih su uspjele i da se obrazuju na fakultetima i izdaju svoje prve, tada izrazito problematične, zbirke poema. Ahmad je napravila izvrstan odabir, balansirajući prave pionirke urdu poezije sa nešto manje poznatim živućim pjesnikinjama. Ono što je uz to posebno zanimljivo jeste da svaka od njih ima drugačiji pristup ženskim pitanjima, patrijarhatu i poeziji. U ovom tekstu, osvrnut ću se na samo dvije autorice i time pokazati bogatstvo poetika i feminističkih perspektiva pakistanskih pjesnikinja.

Između pobune i traume: poezija Kišvar Nahid

Prva autorica čije pjesme čitateljstvo ove zbirke može pročitati jeste Kišvar Nahid (Kishwar Naheed). Izbor urednice sveo se, uglavnom, na njezine najpoznatije, ali i najupečatljivije poeme, kao što su Trava je zaista poput mene, Ko sam ja?, Noćna mora, Suprotno od kazaljke na satu, Mi grešne žene, Voštana palača. Sve su to poeme u kojima pjesnikinja poetski šeće od ženskih trauma do ženskih pobjeda, s jedne strane pokazujući dugu i skoro neiskorjenjivu tradiciju patrijarhata, a s druge, ženski odgovor i pobunu.

Poema koja krasi naslov ove zbirke Mi grešne žene direktno govori o ženskoj pobuni protiv androcentričnog društva u kojem su žene samo objekat i/ili pokorno tijelo. Tako se Nahid vješto snalazi u dihotomijama muško-žensko, odnosno, u muškom viđenju žena i u ženskom odbijanju rodnih i društvenih uloga:

Mi smo te grešne žene
koje se ne dive veličanstvu onih koji nose toge,

koje ne prodaju svoje živote,
koje ne saginju svoje glave,
koje ne sklapaju svoje ruke.

Naslov originala: We Sinful Women, Ahmad Rukhsana, London: The Women’s Press, 1991)

Ponavljanje odista pojačava pjesničku sliku, pa će stihove o prodavanju života, o saginjanju glava i o sklapanju ruku (u svrhu molitve ili predaje) Nahid ispisati još jednom pred kraj poeme, samo kako bi naglasila da se grešne žene neće tako lako povinovati patrijarhalnom društvu i njegovim očekivanjima, sagrađenim na stoljećima ugnjetavanja žena.

S druge strane, u poemi Odjeljak 144 autorica se referira na zakon o zabrani javnog okupljanja i tome suprotstavlja čula vida, sluha i govora – poput tri japanska mudra majmuna koja ne čuju zlo, ne govore zlo i ne vide zlo. No, za razliku od japanske mudrosti, ova pakistanska pjesnikinja uvodi gluhoću, sljepoću i nijemost u društvu koje ograničava, obuzdava i osiromašuje žene. Pokret – ako marionetini konci naprave i najmanju grešku/ Cijela predstava prestaje./ Ova predstava će se ipak nastaviti./ Ne dozvoli da ti se unutarnji strah pretvori u neobuzdanu drhtavicu. No, nade, ipak, ima, sve dok nijemi mogu vrištati, čak i onda kada je to u potpunosti neobjašnjivo – upravo kako i jeste u patrijarhalnim društvima.

U Voštanoj palači Nahid opetuje motiv ženskog vriska, te na sugestivan način priča o ciklusu trauma majke i kćerke. Sam naslov, pored svoje simbolike krhkosti i promjene, aludira na vosak kao materijal koji služi za očuvanje i zapečaćivanje nečega što bi inače moglo biti izgubljeno u vremenu. Majka i kćerka u ovoj poemi dijele iste noćne more i iste strahove – nikada imenovane ni podijeljene – što ukazuje na reverzibilnu prirodu ženske traume. U tom kontekstu, vosak može predstavljati i kolektivno žensko iskustvo i naslijeđe – uspomene, emocije i priče koje, iako često zapečaćene tišinom, ostaju očuvane u sjećanjima generacija:

Prije nego što sam se ikada udala,
Moja majka
Imala je noćne more.
Njeni preplašeni krici tresli su me.
Budila bih je, pitala:
’Šta se desilo?’
Praznog pogleda bi me gledala.
Nije se mogla sjetiti svojih snova.

Kada vrišti, majka se očigledno ne može sjetiti svojih snova jer krik predstavlja trenutak apsolutnog prekida između svijesti i podsvijesti. S druge strane, kada ne vrišti, ona postaje svjesna svojih snova, uočavajući granice između jave i sna, što joj dozvoljava da posmatra svoje emocije:

Jednog dana, noćna mora ju je probudila
Ali nije vrisnula.
Čvrsto me zagrlila u tihoj jezi.
Pitala sam je:

’Šta se desilo?’
Otvorila je oči i zahvalila nebesima:
’Sanjala sam da se utapaš’, rekla je,
’Skočila sam u rijeku da te spasim.’

Ovaj način buđenja, ili, možda, življenja same jave, prenosi se sa majke na kćerku. Njih dvije, kako piše Nahid, zajedno vrište i govore ljudima da se ne sjećaju šta su sanjale. Vrisak, u neku ruku, predstavlja jedini jezik kojim ove dvije žene mogu komunicirati međusobno, ali i sa svijetom. Šutnja, paradoksalno, oslikava njihov bučan odnos prema društvu koje ih ne razumije i ne želi im pomoći.

ilustracija: Tamara Kalčić

Sveto i žensko ne idu skupa: poezija Fahmide Riaz

Sasvim drugačiju vrstu feminističke poezije zatičemo kod Fahmide Riaz. Za razliku od Nahid, ova autorica mnogo je radikalnija zbog subverzije tema koje su za pakistansko društvo svete i nedodirljive. U ovoj zbirci, čitateljstvo ima priliku da čita Kamenovanje, Dođi, pruži mi svoju ruku, Djevica, Ispitivač, Ona je nečista žena – sve podjednako interesantne i subverzivne poeme. Tako se, na primjer, zatiče nevjerovatan (u Pakistanu vjerovatno blasfemičan) pristup religiji u poemi Surah-e-Yaaseen. Autorica se, naravno, poetski referirala na suru Jasin koja se u islamskom svijetu uglavnom odnosi na svijet umrlih i skoro uvijek se uči umrlima i onima na samrti. No, ono što je u ovoj poemi primarni fokus jeste autoričina refleksija na ajete (stihove) sure i njezin doživljaj stvarnog, živog svijeta. Tako ona opisuje kako se osjeća jedna žena na putu ka domu:

Možda sam zaboravila svoj put,

Ovaj put nije moj put,

Sve uličice ovdje su obilježene,

Ova uličica nema ime

I miljama i miljama, zadržavajući dah,
Sve ove kuće su nepoznate.

Eno! Čak se i rasparčani žuti mjesec

Utopio u tamnom lišću.

Ovaj dijalog ili uporedni tekst sa surom Jasin može se tumačiti kao poetska meditacija o povezanosti svetog i svakodnevnog, transcendentnog i imanenentnog. Refleksija na ajete, poput slike rasparčanog mjeseca koji se utapa u tamnom lišću, sugerira raslojavanje značenja i osobno preispitivanje onoga što je sveto. Mjesec, centralni simbol duhovnosti i prosvjetljenja u islamu, ovdje je predstavljen kao fragmentiran i utonuo u tamu, što ukazuje na osjećaj gubitka ili, čak, potrage za vlastitim identitetom unutar tradicionalnih okvira religije. Na najbanalnijem nivou, poema se može tumačiti i kao iskustvo žene koja se sama, po noći, vraća kući i strahuje od potencijalne opasnosti sa nesigurnih ulica.

U poemi O, Bože nebesa i zemlje Riaz ponovo preuzima religijski registar i citira početak sure El-Fatiha, u islamu poznate kao prve sure u Kuranu. Ova sura upućuje se Alahu onda kada vjernik/ica traži milost i uputu na pravi put. Stihom, ili, u ovom slučaju, ajetom iz svete knjige, Slava neka je Bogu, Bogu svih svjetova/ Sva slava Bogu najvećem, Riaz se poziva na božanski autoritet, no, u isto vrijeme, mehaničkim ponavljanjem ovih ajeta definitivno doprinosi ispražnjivanju njihovog smisla. Ovu kratku poemu završava pitanjima o nedokučivoj misli koja muči njeno srce, o oklijevanju i beznačaju molitve, kao i o spoznaji koja je rasplače.

Kroz ovo kontrastiranje, gdje se molitva na početku poeme čini kao duboko ukorijenjeni izraz vjere, a na kraju postaje puko ponavljanje koje nije utemeljeno u stvarnoj spoznaji, autorica prikazuje unutrašnju borbu žene koja se pokušava pomiriti s religijskim okvirom koji joj je očigledno nametnut. Poema završava snažnom spoznajom koja tjera na plač, jer je to trenutak u kojem se lirski subjekt suočava s vlastitim duhovnim vakuumom koji jednostavno ne umije premostiti.

Okovi ne mogu prikriti miris cvijeća

Nahid i Riaz, ili Nahid i Riaz i Nigah i Afrin, ili, jednostavno, zbirka Mi grešne žene pokazuje bogatstvo ženske poezije napisane na urdu jeziku. Iako je ovaj tekst pokušao približiti samo dvije pjesnikinje, ipak, i njih dvije predstavljaju različite poetike i sasvim različite feminističke perspektive, no sa jednim zajedničkim ciljem – progovaranje o ženama i ženskim iskustvima na urdu jeziku i za pakistansko društvo. Ovo već samo po sebi označava svojevrsnu revoluciju i odmak od one tradicije koja je, nažalost, počela polako zamirati tek osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Danas, pakistansko društvo u nešto je boljem položaju, mada su pred ženama i dalje brojne nejednakosti. No, promjena se desila, i to na polju gdje je uvijek i očekivana: na polju književnosti. Kako je napisala i Ahmad u predgovoru zbirke, najoriginalnija i najradikalnija urdu poezija jeste ona koju pišu žene, a ne muškarci. Mi grešne žene mnogo je više od toga: tu su i tradicionalni gazeli sa pozivima na revoluciju, poeme o majčinstvu i djeci, o prostitutkama, o pretencioznim muškarcima, o važnim datumima i religijskim dogmama koje treba ponovo ispitati.

Koliko god da je bilo teško ženama prije ovih pjesnikinja, ili ženama nakon njih, valjalo bi se sjetiti da okovi zaista ne mogu prikriti miris cvijeća, kako je pisala Nahid, što, po mom mišljenju, jeste snažan poziv na žensku pobunu i dalju borbu za prava i jednakost.

januar, 2024.

Leave a Reply

Your email address will not be published.