
Priču o Kalmegdanu neću započinjati dok ne napravimo razliku između Kalemegdana i Beogradske tvrđave. Kalemegdan je najveći beogradski park i istovremeno najznačajniji kulturno-istorijski kompleks, dok je Beogradska tvrđava samo deo tog kompleksa, s tim što svojim razmerama, istim i dominira. Čitav Kalemegdan je, kao što znate, smešten nad ušćem Save u Dunav, na beličastom krečnjačkom grebenu, po kojem je i sam Beograd dobio ime.
Ovo kalemegdansko jezgro grada oko kojeg se raspršilo dvomilionsko stanovništvo, danas je, nakon niza najrazličitijih funkcija koje je kroz prethodne vekove imalo, postalo jedno od omiljenih turističkih i lokalnih mesta za odmaranje i zabavu. Beogradska tvrđava podeljena na Gornji i Donji grad i Kalemegdanski park podeljen na Veliki i Mali, zajedno čine prostranu prostornu celinu i spomenik kulture od ogromnog značaja, kako za nas koji tu svakodnevno prolazimo s ciljem da propratimo najrazličitije manifestacije, popijemo pivo ili uživamo u pogledu, tako i za mnoge naučnike koji na ovom tlu iščitavaju najrazličitije priče koje svedoče o prošlosti srpskog, ali i vizantijskog, turskog i austrijskog naroda.
Istorijat
Kako je rešeno da se u ovom tekstu držim samo Kalemegdanskog parka, prostranog platoa oko Beogradske tvrđave, počeću sa događajem s početka devetnaestog veka, koji je prethodio nastanku ovoga što imamo danas. Ovaj plato je pre no što je postao park, služio da se neprijatelj osmotri i sačeka za borbu. Ako se pitate o čemu pričam, podsetiću vas da smo u vreme kada su Turci još vladali Beogradom, nakon zavođenja janičarske strahovlade zbog ubistva turskog beogradskog zapovednika Hadži Mustafa-paše, 1804. godine podigli Prvi srpski ustanak. Ustanak je do 1813. splasnuo, te su Turci ponovo zauzeli, do tada osvojenu, Beogradsku tvrđavu.
Turci su Kalemegdan nazivali i Fićir bajir što znači „breg za razmišljanje”.
Potom, kada smo ih konačno zvanično ispratili 1867. onom predajom ključeva Mihailu Obrenoviću, izgubila se potreba da Beogradska tvrđava i dalje bude glavno vojno uporište, a plato oko nje mesto za izvidnicu. Jedino je ime to koje je ostalo da seća na to. Kalemegdan. Od turskih reči – kale-tvrđava i mejdan-bojište.
Čim je Mihailo uzeo stvar, tj. ključ u svoje ruke, plato oko tvrđave počeo je da se preuređuje u park.
Geneza – Od vojnog objekta do parka
Godine 1869. započeti su prvi radovi prema nacrtima našeg prvog urbaniste, Emilijana Josimovića, o kojem ste podrobnije mogli da čitate u prošlomesečnom pisaniju o Studentskom parku. Zelenilo se sadilo punom parom, pune dve godine, od 1873. do 1875.
Plato oko tvrđave je 1890. već pripadao Beogradskoj opštini, pa je Nikola Pašić, tadašnji predsednik opštine, odobrio prvi kredit od deset hiljada dinara za uređivanje parka.
Godinu dana kasnije, park je dobio i staze, a 1903. je po projektu Jelisavete Načić, prve žene arhitekte u Srbiji, izgrađeno Malo stepenište koje se od tada otvara ka Francuskoj ulici. Iako je devetnaesti vek naša tema, moram napomenuti da današnji izgled park dobija tek između dva svetska rata. Tada je park dobio i Savsko šetalište na koje se nastavlja Veliko stepenište, da bi se na kraju stiglo do statue Pobednika. I da ne zaboravim, sa razvojem mlade arheologije, Kalemegdan i Tvrđava postaju savršeno mesto za iskopavanja koja traju i danas. Sve ovo uslovilo je da 1946. godine Beogradska tvrđava i Kalemegdan budu stavljeni pod zaštitu države.
Tura kroz Kalemegdan
Čini mi se da je u ovom tekstu krajnje vreme da pobegnemo godinama i suvoparnim informacijama. Rešila sam da vas sprovedem kroz turu po Kalemegdanu, doduše u pisanoj verziji. Stojite u Knez Mihailovoj, pogleda uprtog ka Kalemegdanu, čekate onaj semafor zbog kojeg se čekanje uvek poistovećuje sa beskrajem. Zeleno svetlo se pali. Tura je počela!
Prvu vest o fudbalu kod nas objavile su Večernje novosti, maja 1896. godine, izveštavajući da su članovi Sportskog društva Dušan Silni odigrali prvu fudbalsku utakmicu u Beogradu na Kalemegdanu.
Sa vaše desne strane nalazi se spomen-ploča na kojoj je uklesana predstava Predaje ključeva. Da, da, dragi moji, ona predaja ključeva kada je sve počelo.
Pred vama su dve opcije. Nastavite pravo, ka spomeniku Zahvalnosti Francuskoj koji je svečano otkriven novembra 1930. godine, a podignut u znak zahvalnosti Francuskoj u Prvom svetskom ratu. Vidite bronzanu figuru žene sa mačem, delo vajara Ivana Meštrovića. Ona je Francuska. Na postamentu sa leve strane se nalazi kompozicija Ratnici, koja simbolizuje francuske i srpske vojnike. Sa desne strane je pak kompozicija ženske figure sa decom, oličenje Sorbone – prosvetne pomoći srpskoj omladini u toku i posle ratnog perioda. Sa zadnje strane postamenta nalazi se natpis Volimo Francusku, kao što je ona nas volela 1914–1918. godine. Zelena površina oko spomenika, koju ćete bolje uočiti s proleća, urađena je po ugledu na francuske parkove.

Međutim, ja nekako uvek sa tog pravog puta skrenem, i to obično levo, te ću to uraditi i sada.
I zamoliću vas da me pratite. Sada, kada smo stigli do fontane Ribar, pozivam vas da se prošetate oko nje. Nije naročito teško obuhvatiti je pogledom. Visoka sto pedeset centimetara, od bronze, izlivena pod vođstvom vajara Simeona Roksandića, prikazuje ribara koji se bori sa zmijom.
Misterija zvana Rimski bunar privlačila je avanturiste da pokušaju da se spuste do njegovog dna. Godine 1855. Rome Zmorski se uputio u ovakvu avanturu i o tome je pričao: „U novije vreme nikada nije bilo potrebe za njegovo korišćenje i nije mi se desilo da susretnem bilo koga ko bi bar iz radoznalosti pokušao da siđe dole. Veran zadatku putnika, hteo sam to da učinim i dva puta sam dosta duboko sišao u taj hladni, kao noć crni večiti ponor, ali svaki put mi je neka jaka struja ugasila fenjer i primorala me na težak i besplodan napor vraćanja. Najzad sam bio primoran da se odreknem poduhvata koji je krio u sebi opasnost da slomim vrat.”
Par koraka niže i stižete do Muzičkog paviljona čiju je izgradnju finansirao grad Beograd. A ako se pitate šta nam je ovo uopšte trebalo, e pa, muzika, muzika, muzika! Leti ona ovde nikada ne prestaje. Ako vam je dosta Kalemegdana, slobodno uhvatite džadu do Malog stepeništa kojim ćete se vratiti natrag u Francusku ulicu, a ako biste pak da potrošite još koju kaloriju, koračajte sa mnom duž Savskog šetališta, bacite pogled na Muzej Savremene umetnosti, tamo preko reke, poskakujte niz Veliko stepenište i potom znojavi od šetnje, napojte sebe kod Japanske česme.
Desno od nje, odmah uz zidinu, videćete Grobnice narodnih heroja u vidu granitnih ploča kojima su obeležena grobna mesta Đure Đakovića, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Moše Pijade.

Nadam se da ćete biti razočarani kada čujete da je ovim, tura po Velikom Kalemegdanu završena. Ukoliko jeste, biće vam drago da čujete da se Kalemegdanski park sastoji iz Velikog i Malog Kalemegdana. I da, tačno tako. To bi značilo da nam je ostao još Mali Kalemegdan.
Sada ćete morati da pešačite ili odakle ste došli ili duž Beogradske tvrđave o kojoj vam ja neću reći ništa. Kako god odabrali, onaj deo između istočnog ruba Tvrđave i ulice Tadeuša Košćuška je prostor Malog Kalemegdana. Prvobitno, ovaj prostor je služio za postavljanje šatri i ringišpila putujućih cirkusa, a par godina nakon Prvog svetskog rata, prilozima Društva prijatelja umetnosti Cvijeta Zuzorić, izgrađen je paviljon koji i danas nosi njeno ime. Ideju je dao Branislav Nušić sa ciljem da širi interes za umetnost i stvara uslove za njen napredak i razvitak u našem narodu. Paviljon Cvijeta Zuzorić je imao poseban značaj od osnivanja do Drugog svetskog rata kada je bio prvi namenski izložbeni prostor u Beogradu. I dok posmatrate fontanu Buđenje koja je postavljena ispred ulaza u paviljon ove pesnikinje i plemkinje, probajte da zapamtite da vas je jednog zimskog dana u jednoj pisanoj turi po Kalemegdanskom parku, jedna devojka zamolila da, kad sve procveta i zamiriše, odvojite dan za sebe i ovaj Mali Veliki park.
piše: Irena Radovanović