Maja Novaković, foto: Oksana Skendžić

Intervju vodila: Jovana Nikolić

Maja Novaković je istoričarka umetnosti, istraživač-saradnik na Matematičkom institutu SANU i autorka dokumentarnog filma A sad se spušta veče koji će naredne godine biti jedan od kandidata za prestižnu filmsku nagadu Oskar u kategoriji kratki dokumentarni film. Maja nam je otkrila nekoliko detalja o snimanju filma i njegovim akterima, zatim o uticaju koji je istorija umetnosti izvršila na njeno posmatranje filma, a pričale smo i o prirodi, ljudima i Bosni. Sa nadom da ćemo sledeće godine slaviti pobedu domaćeg filma u Holivudu, u septembarskom broju KUŠ!-a vas upoznajemo sa Majom i njenim filmom.

Kako si saznala za dve bake, Vinku i Obreniju Radić, glavne junakinje filma A sad se spušta veče,i kako si došla na ideju da snimiš film o njima?

To je moje selo, moj zavičaj, moje brdo gdje sam odrasla. Kao dijete sam išla na to brdo do baka, čuvala ovce sa njima i pravila im društvo. Bilo mi je uvijek zanimljivo da razmišljam o čemu misle dok provode cijeli dan na livadi u tišini sa svojim stadom. Vizuelizacija slika koje pamtim iz djetinjstva bile su polazna tačka za stvaranje ovog filma. Bitno mi je bilo da prikažem i zabilježim male, pa čak i neprimjetne, detalje svakodnevnog života skromnih ljudi i njihovu povezanost sa prirodom.

Film je sniman u specifičnom pejzažu jednog od planinskih sela u okolini Srebrenice, što je kraj u kojem si i ti odrastala. Kako bi opisala ovaj predeo koji meni deluje bajkovito i gotovo magijski?

U pitanju su brda između Bratunca i Srebrenice na kojima su ove dvije bake bile jedini stanovnici. Ja sam rođena u Srebrenici, ali sam odrasla i živjela u Bratuncu, tj. selu Pobrđe, dok su brda u kojima je sniman film udaljena od mog sela par kilometra.

Prikazani krajolik mi je vrlo blizak. Upoznatost sa prirodom, pejzažima, kao i načinom i običajima seoskog života skratili  su mi vrijeme na istraživanju lokacija i terena. Za dosta kadrova sam napravila skice dok sam bila u Beogradu, jer poznajem teren napamet. Jedan od primjera je prvi kadar u filmu, koji je sniman iz mog potoka u kome sam godinama brala maline i uz svaki zalazak sunca sam zamišljala kako da bi bilo lijepo da snimim taj podeljeni pejzaž neba i zemlje, koji zalazak sunca oboji. Dosta takvih slika iz djetinjstva željela sam da vizuelizujem i sačuvam od zaborava.

Koliko dugo je trajao proces pripreme i snimanja filma?

Proces stvaranja filma trajao je tri godine. Samo snimanje je trajalo oko desetak dana, ali pripreme i realizacija su trajali tri godine, od 2016. do 2019. godine, kada je film imao svjetsku premijeru.

poster za film, autor: Nebojša Petrović

Koliko ti je iskustvo studija istorije umetnosti pomoglo prilikom stvaranja filma?

Mnogo mi je pomoglo, jer se i na studijama bavim i istražujem o uzajamnom uticaju slikarstva i filma na konstrukciju slike. Kao što sam već spomenula, slike su bile glavno polazište za film. Inspirisana slikama koje pamtim iz djetinjstva sklapala se konstrukcija priče. Te slike su se, poput kockica, sklopile u jedan veliki mozaik. Najveći uticaj došao je iz slikarstva realizma. Pošto sam dijete sa sela, osjetila sam šta je život i koliko je običan čovjek potcenjivan i ne zaslužuje nepravdu. Odatle sam pronašla realiste kao inspiraciju, jer oni običnog čovjeka monumentalizuju. Koristila sam takvu estetizaciju u kadrovima jer sam željela da uramim njihov život i kadrovi su zato statični. To je ono što sam željela da glorifikujem. Kada sam upisala istoriju umjetnosti i ponovo vidjela sliku Gistava Kurbea „Prosijavanje pšenice”, jako me je evocirala na moje djetinjstvo, probudila nostalgiju i podsjetila me ko sam i odakle dolazim. Iz tog razloga sam je rekonstruisala i „oživjela” u filmu. Željela sam da običnog čovjeka stavim na filmsko platno i učinim ga velikim. Da zabilježim njegovu svakodnevicu i prikažem je kao bitnu, lijepu i čistu, iako je često mukotrpna. 

Između ostalog, cijeli film sam zamislila kao jednu sliku. Početak je zelena faza, gdje dominiraju impresionističke boje. Potom imamo sivu – gdje je nevrijeme, grad i oluja i na kraju film dobija narandžastu fazu kao zasićenje boje i zrelost.

Slično sam radila i sa manjim sekvencama, na primjer voćem ili džanerikama. Prvo imamo žute džanerike, zatim crvene i na kraju trule džanerike koje napadaju mušice. Kroz takve kadrove sam željela da istaknem vanitas tematiku, kao i sa pojedinim motivima enterijera i eksterijera prikazanih u vidu mrtvih priroda.

Pošto si pomenula da se na studijama istorije umetnosti baviš upravo filmom, kaži nam koji su ti to autori, tj. reditelji probudili interesovanje za proučavanje filma iz ugla istorije umetnosti?

Film me je počeo interesovati  tokom studija na istoriji umetnosti. Sećam se da su na mene jako uticali filmovi kao što su Pjesnikova krv i Orfej, Žana Koktoa, filmovi Mikelanđela Antonionija, Sergeja Paradžanova i Pitera Grineveja.

Inspiracija za ovaj film, kada je riječ o kinematografiji, dolazi od poetskog realizma, preplitanja surove realnosti,  snolikosti i lirizma. Izdvojila bih i filmove: Godišnja doba Artavazda Pelešjana, So Svanetiju Mihaila Kalatozova (po bilježenju svakodnevice i radnji), isto tako – Džiga Vertov Čovjek sa filmskom kamerom.

U nekim trenucima film prikazuje i prilično surove scene. One su tu, pretpostavljam, namerno?

To je život na selu. Tako je, namerno su tu. Ponekad publika odreaguje na te scene sa zazorom, ali ja ih volim, jer su istina. Pošto je film inspirisan epohom realizma i Gistavom Kurbeom, sjetim se da su i njega optuživali za estetiku ružnog i to mi vrati hrabrost. Trebalo bi da naučimo da to nije ružno, to je život. Žemlja nije prljava, ona miriše. Prljave noge u filmu, ukaljane tom zemljom, one su čiste, jer ti ljudi legnu mirne duše i čiste savjesti. To je ono što mi možda zaboravljamo, vrednosti našeg života i vrednosti u nama.

Ali, osim surovosti, film prikazuje i nežnost i brigu između baka, poput scene u kojoj Vinka veoma pažljivo češlja i namešta maramu Obreniji.

Da, u filmu ima i kontrasta. Sam čin skidanja marame sa glave bake uključuje gledaoca u intimni odnos sa protagonistkinjama. Marama, kao atribut skrivenosti i intime, ovdje je uklonjena da bi se istakla bliska veza između njih dve, kao i nemoć starije baka da jednu banalnu radnju uradi sama. Teskobu njenog unutrašnjeg stanja otkriva pogled i odraz u ogledalu. Njihovi likovi govore o licima čvrstih, ali i umornih ljudi.

Željela sam da u filmu, osim njihovog rada, istaknem i brižnost. Koliko god one izgledale snažne, monumentalne ili čak grube, one su isto toliko krhke, blage i brižne.

Često kada pogledaju film, ljudi pomisle da su one majka i ćerka. Međutim, one nisu majka i ćerka, one su samo udate u istu porodicu.

A sada se spušta veče

U međuvremenu baka Obrenija je preminula. Da li znaš sta se sada dešava sa bakom Vinkom i kućom u kojoj žive?

Baka Vinka ima veliku porodicu, puno dece i unučadi. Nakon sto je baka Obrenija preminula 2018. godine, Vinka se spustila u selo gdje živi sa svojom porodicom. Kuća je ostala napuštena, u njoj više niko ne živi.Kada sam počela sa snimanjem, tada je to bio film, ali danas je to postao arhiv.

Plakat filma je veoma interesantan i netipičan. Ko je njegov autor i kako ste se odlučili na takvo rešenje?

Nebojša Petrović je autor. On je završio Akademiju primijenjenih umjetnosti, bavi se animacijom i bio je zadužen za vizuelni dio – plakat i dizajn špice. Sve je ručno oslikao, kada je riječ o plakatu, i ispisao kada je riječ o špici. Kada je pogledao film, okvirno smo se dogovorili da ne želimo glavne protagonistkinje na plakatu, već da prikažemo mali svijet oko nas – mikrokosmos u makrokosmosu.  Insekti koji su prikazani u filmu su na plakatu, oni su bitni i oni su jedni od junaka. Tu su kako bi čovjek počeo da promišlja o malim stvarima, malim živim bićima oko nas i o tome koliko je čovjek veliki i mali naspram prirode.

Film je do sada osvojio brojne nagrade, a sledeće godine će se takmičiti za nagradu Oskar u kategoriji kratki dokumentarni film. Kaži nam nešto o osvojenim nagradama i budućoj nominaciji za Oskara?

Film je učestvovao na preko pedeset festivala i osvojio jedanaest nagrada. Najznačajnija od njih je nagrada za najbolji kratki film osvojena u Sjevernoj Karolini, u Daramu, koja je film dovela u kvalifikaciju za nominaciju za Oskara. Meni je najdraža prva nagrada, koju sam osvojila u Francuskoj u Belforu – nagrada publike; potom nagrada osvojena u Teheranu Special mention. Nagradu u Teheranu sam veoma emotivno doživjela, pošto sam ljubitelj iranske kinematrografije, u kojima često prepoznam svoje djetinjstvo, pa mi je bilo drago da su možda i oni prepoznali svoje djetinjstvo u mom filmu.

Što se tiče Oskara, upravo ulazimo u tu proceduru. Trenutno pregovaram sa američkim publicistima i čekam njihovu ponudu. To je jako bitno zbog promocije filma, ne bi li ušao u short listu. Od deset filmova sa short liste pet se nominuje za Oskara.

A sada se spušta veče

Za kraj nam još kaži koja bi po tvom mišljenju bila glavna poruka filma A sad se spušta veče?

Poruka filma je da čovjek počne da razmišlja i da primjećuje i cijeni male, jednostavne stvari koje ga okružuju. Film ukazuje na prolaznost i prazninu materijalnog života i poziva na vraćanje duhovnim vrijednostima. 

Poslednje pitanje postavljamo svim našim sagovornicima – da li možeš čitaocima KUŠ!–a da preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili umetničko delo, kojem bi trebalo da posvete pažnju?

Knjiga : Poetika prostora, Gaston Bašlar

Film : Willow Tree (2005), Mađid Mađidi 

Predstava: Zagonetne varijacije, drama Erika Emanuela Šmita

Muzičke ličnosti: Blixa Bargeld i Klaus Nomi

Umetničko delo: Slika Pola Gogena Odakle dolazimo? Šta smo? Gde idemo?

septembar, 2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published.