piše: Jasmina Bigović
U romanu Dnevnik ljubavi Izumi Šikibu, prepoznajemo četiri konteksta na osnovu kojih ćemo pokušati da prikažemo položaj žene na japanskom dvoru u Heian periodu. To su: kontekst dvora, kontekst neravnopravnosti među polovima, kontekst diskriminacije aristokratije nad nižim društvenim klasama i kontekst socijalne izolacije žene. Analiziraćemo ih sa nekoliko aspekata: tu je najprije posebna etika koja je drugačija za svaki od spomenutih konteksta, počev od one strogo utvrđene dvorske; potom i odnosa među muškarcima i ženama koji je varirao u zavisnosti od položaja koji je određena žena imala (ukoliko je bila dvorska dama, podrazumijevalo se da je iz viših i uglednijih slojeva društva); zatim generalna etika odnosa između aristokratskih slojeva i onih niskih na društvenoj ljestvici koji su se često zasnivali na nepravdi, ponižavanju, klevetama ili proganjanju, drugim riječima na predrasudama i etiketiranju koji su mogli da unište život nedoraslog pojedinca koji bi se usudio da im prkosi; i najzad etika ponašanja žene kojoj bi umro ili nestao muž (po pravilu, ona ne bi smjela da napušta svoje odaje), koja je u krajnjoj liniji vodila u socijalnu izolaciju i totalno isključenje žene iz tokova društvene zajednice.
Ukoliko bi došlo do prekršaja jednog etičkog skupa sa svojim strogim pravilima vladanja, prestupnica bi bila kažnjena najgorom kaznom, težom i od zatvora, a to je osuda društva i uperen prst društvenog prezira, pred kojim i najhrabriji znaju da pokleknu. Engleski filozof, Džon Lok, zapisao je da se samo jedan od hiljadu ljudi može izboriti sa prezirom i osudom društvene sredine i da je ona teža od robijaških lanaca.
Autorka Dnevnika ljubavi prošla je kroz sve opisane kontekste i sve pomenute etičke skupove, padala je i ustajala, čas gorda i ponosna, čas nesigurna i malodušna, bivala ogovarana i oklevetana lažima i ljubomorom, da bi na kraju izvojevala pobjedu ulaskom na dvor. Međutim, i ta pobjeda je ipak bila gorkog okusa jer dvor je i dalje vršio pritisak na nju, ne slažući se od početka sa prinčevom odlukom. Čak je i prinčeva zakonita supruga, uvrijeđena što je njen muž doveo za dvorsku damu ljubavnicu iz niskog društvenog sloja (što je izazvalo do tada nečuveni skandal) bila prinuđena da ga napusti. Dakle, kao što vidimo, pitanje pripadnosti određenom staležu bilo je iznad svega u to vrijeme, čak i iznad lične sreće.
Originalni tekstovi, pisma i poezija sabrani u djelu Dnevnik ljubavi Izumi Šikibu, nastali su u Heian periodu (794–1085) u kojem je, začuđujućom progresijom čak i za današnje doba savremenosti, žena bila veličana i poštovana kao ravnopravni član društvene zajednice, i to naročito ako je bila obrazovana. U to se vrijeme njegovala epistolarna književnost kao uostalom i slični memoarski žanrovi sa ispovjednom, ličnom i intimnom notom. Međutim, nije to važilo baš za svaku ženu – one iz nižih društvenih slojeva, ma kako da su bile talentovane, ma kako da su pisale pisma ili poeziju, nisu se mogle uspinjati na društvenoj ljestvici niti sticati čast i poštovanje ukoliko ga ne bi dobile rođenjem. Precizna i jasna utvrđenost društvenih statusa, u Japanu se dobijala rođenjem i prenosila na buduće generacije, još ako je bilo riječi o odnosima i pravilima ponašanja među najvišim, aristokratskim privilegovanim članovima društva, njih se moralo božanski odano pridržavati.
Izumi Šikibu je pripadala srednjem staležu, a vještina kojom se vinula na dvor ostala je zabilježena u njenim pismima, objedinjenim u djelu Dnevnik ljubavi, i predstavlja jedinstveni izuzetak od pravila i pravi biser u književnosti toga doba. Žena koja je pisala pisma u koja se zaljubio princ Atsumići, poezija koja je učinila da se otopi vrh ledenog brijega od vreline i čežnje oslikane stihovima, čini nam se kao čarobnica neustrašivog duha jednog dalekog vremena, koji je u Evropi i ostatku svijeta okarakterisan kao mračni i nezanimljiv u literarnom smislu, te kao takva predstavlja jedinstvenu pojavu i na svjetskoj književnoj sceni ako uzmemo u obzir da su se mnoge junakinje koje bi se odvažile na prestup iz ustaljenih krugova, strmoglavile u sopstvenu, tragičnu propast.
Smatramo da naša autorka pripada redu književnica sa izrazito naglašenim afinitetom prema ženskom pismu, kako ga je, toliko vjekova kasnije, definisala Helen Siksuz, što se najbolje može čitati iz sljedećih redova Izumi Šikibu:
,,Bila sam nesrećna, i sada sam želela da pođem u susret vedrijoj sudbini koja mi se smešila ili mi se barem tako činilo. Ali uvek bi me pokolebala pomisao na život u kojem bih robovala dvorskim pravilima i sebi sam govorila: ’To nije ono što istinski, iz dna duše želim. Ja težim pobožnom životu, daleko od sveta i njegovih nemira. Šta će biti sa mnom kada me Princ napusti? Ljudi će se rugati mojoj lakovernosti. Možda treba da nastavim da živim kao do sada? Tako bih mogla da posećujem rođake i braću, i brinem o mojoj ćerki koja mi u ovim okolnostima predstavlja teret’.”
Izumi Šikibu, Dnevnik ljubavi/Sarašina, Dnevnik putovanja
Pored ženskog pisma, u kulturi Japana upisanoj u zvaničnoj istoriji, tvrdi se da žena donosi nesreću svojim preuzimanjem inicijative u braku progovorivši prva. Primjer koji uzimamo za ovu tvrdnju polazi iz legende najpoznatijeg božanskog para kao i tvoraca Japana, Izanagi i Izanami:
,,Iz mita o ovom božanskom paru saznajemo i da je u starom japanskom društvu bio zastupljen patrijahalni sistem. Jer, kako je nakon obavljenog venčanja najpre progovorila žena, zbog prekršenog tabua bračni par je kažnjen rođenjem deformisanog djeteta. Da je tome uzrok upravo ženino preuzimanje inicijative potvrđuju nebeski bogovi.”
Danijela Vasić, Sunce i Mač, Japanski mitovi u delu Kođiki
Da se vratimo na klevete koje su prethodile, za ono vrijeme, nečuvenom skandalu. Naime, iz prepiske Izumi i princa, eksplicitno saznajemo da su prinčeve sumnje u Izuminu ljubav nastale upravo kao posljedica ogovaranja i narušavanja njenog ugleda, pri čemu je direktno bila optužena da, osim princa, prima i druge muškarce u svoje udovičke odaje:
„Princ je tada rešio da me poseti, i naredio da mu donesu mirise. Baš se tada pojavila njegova stara dadilja Điđu-no-Menoto. ’Kuda ćeš?’, upitala je. ’Ljudi već pričaju o tome; ona nije dama visokog roda; ukoliko želiš da ti služi, možes je dovesti ovamo. Ali tvoji nedolični izlasci u noćne sate svima su ovde mučni. Mnogi je muškarci posećuju, i lako bi mogla da se desi neka nezgoda. Na sve to me upozorio Ukon-no-Zo, koji je služio i pokojnom princu’.”
Izumi Šikibu, Dnevnik ljubavi/Sarašina, Dnevnik putovanja
U direktnoj vezi sa klevetama, stoji Izumina društvena izolacija. Naime, poslije smrti muža, ona se, kako su običaji u Japanu nalagali, povukla u svoje odaje da pristojno ožali muža, ali nakon što je taj period prošao, imala je prava da nastavi svoj život. Međutim, nakon što je stupila u odnos sa princem, društvo nije imalo isto pravo da je izvrgne klevetanju, ali je to ipak činilo jer ljudska zavist i ljubomora, u svim su društvima i vremenima bile prisutne, možda čak i kao bazične emocije. Nakon što se (zahvaljujući upravo Izuminoj izolaciji i povučenosti) princ uvjerio da ona nema ljubavnike za koje je čuo da je posjećuju kada on to ne čini, njegova vjera u njenu ljubav i odanost se ponovo vraćaju i to je upravo trenutak kada on odlučuje da je pozove kod sebe na dvor (podsjećamo da je princ uživao sva prava u to vrijeme i da je mogao sebi da, osim zakonite supruge, pribavi koliko je htio ljubavnica, ali da je ipak postojalo nepisano pravilo da to budu dame iz visokih društvenih krugova, kakva Izumi nije bila) i to prvenstveno zbog toga da bi joj pružio zaštitu i da bi ubuduće spriječio slična klevetanja:
„Kako me je bolje upoznao, shvatio je da nisam sklona neverstvu, i sve ga je više bolelo što živim usamljena i bez oslonca. Jednom prilikom, rekao mi je: ’Iako živiš u samoći, nikada te neću zaboraviti. Ipak, bolje bi bilo kad bi došla u moju palatu. Sve ove zlurade glasine potiču od toga što živiš sama. Ja ne mogu reći da sam sretao ovde druge muškarce, možda zato što dolazim samo povremeno. Ali mi drugi o tebi govore takve stvari da mi je mrsko i da ih čujem. Ti ni ne znaš koliko me boli kada moram da se udaljim od tvoje zatvorene kapije. Svaki put kad sam razmišljao o tvom usamljeničkom životu, donosio sam istu odluku, ali kako su moji načini zastareli, oklevao sam da o tome razgovaram sa tobom, jer sam predosećao koliko bi te klevete rastužile’.”
Izumi Šikibu, Dnevnik ljubavi/Sarašina, Dnevnik putovanja
I da zaključimo, položaj žene u visokim krugovima društva bio je prilično nizak, ali samo naizgled i posmatrano sa površine. Nakon što smo se uvjerili da su se upravo najveće niskosti dešavale na dvorovima i među najfinijom aristokratijom, ostaje nam da se zapitamo nije li upravo bilo obrnuto i da su oni niski zapravo bili visoki u moralnom pogledu? I dalje, koliko je sloboda žene bila istinski moguća, čak i kada bi se ona odjednom obrela u tim najvišim krugovima?
Naša japanska autorka, kao što smo imali prilike da se uvjerimo, nije za cilj imala ulazak na dvor po svaku cijenu, ona bi svoju ulaznicu vrlo rado vratila jer je bila, od početka, svjesna stepena hipokrizije koji se skriva unutar blještavo sjajnih zidina. Nju je vodila istinska ljubav i odanost prema voljenom čovjeku. Njen dnevnik je ostao nedovršen, pa ne možemo znati da li je kraj ove zabranjene ljubavi zaista bio srećan, poput onih iz bajki. Isto kao što su ostala nedovršena ženska pitanja o ravnopravnosti, jednakosti, istim mogućnostima izbora za ženu kao što ih ima muškarac. I to ne samo u Japanu, već na svakom mjestu Zemljine kugle.
april, 2026.
