ilustracija: Natalija Božinović

piše: Pavle R. Srdić

Na početku – srećan nam ulazak u osmu godinu saradnje. Nisam pretpostavljao da će potrajati ovoliko dugo – a kad već traje, da smo živi i zdravi! Ovog meseca, nešto – ali samo nešto –hronološki smo bliže sadašnjosti, međutim, sa klasičnom temom i likom iz popularne kulture. Elem, što je Mocart klasičnoj muzici ili Džordan košarci, on je bio… pa, američkoj kulturi uopšte.

Krunisanog kralja estradne misli nije potrebno posebno predstavljati. O tome šta je Elvis Presli bio za popularnu kulturu govore gomile muzičkog i filmskog materijala, ali i novina i drugih štampanih publikacija. A tu je najzad i kršteni film Elvis iz 2022. godine. Pa, ko šta voli, nek izvoli. Međutim, kada govorimo o priznanju i afirmaciji nečijeg rada – lika i dela – možda će o pomenutom najviše reći – esnaf. A muzički esnaf – pun sujeta, predrasuda, ljubomore – niti u jednom trenutku nije poricao da je najveći. Gotovo da nema rok muzičara njegove ili nešto mlađe generacije koji u Elvisu nije video svog idola, a Elvis… pa, Elvis je, opet, i muzički mnogo širi pojam od rokenrola. Nakon imitacija, svirki poput njegovih, inspiracije njegovom muzikom i statusom rok zvezde, kolege su, naročito nakon njegove smrti, i zapevale o njemu.

Jedna od pesama koja predstavlja omaž Elvisu, jeste i pesma kanadske pop-rok pevačice Alane Majls, pod nazivom Black Velvet, koja je objavljena kao singl jula 1989. godine, a prethodno marta iste godine u okviru njenog albuma prvenca pod nazivom Alannah Myles. Ova pretežno bluz-rok kompozicija je iz istog razloga i čudna – bluz nije bio baš Elvisov najpopularniji žanr, mada, čega god se dotični dotakao, pozlatilo se. Tako da ova tvrdnja i nije baš na mestu.

Događaj koji je usledio kao inspiracija za ovu pesmu je rekurentan. Događa se svake godine, a to je obeležavanje godišnjice Elvisove smrti u Memfisu, u američkoj državi Tenesi, a u kojem se nalazi Elvisov grob – na njegovom čuvenom imanju Grejslend. Naime, jedan od autora pesme, Kristofer Vord, radio je kao video-džokej (da, dobro ste pročitali) za kanadsku muzičku televiziju MuchMusic. Avgusta 1987. godine dobio je zadatak od svog urednika da otputuje u Memfis i napravi prilog povodom desetogodišnjice smrti Elvisa Preslija. I tada je doživeo svojevrsno prosvetljenje. Pop prosvetljenje. Naime, tog dana je sve u Memfisu bilo Elvis. Svi posetioci su bili hodočasnici; radnje, vozila, posteri, gradski prevoz… ceo Memfis se pretvorio u Elvisa. Na svakom ćošku su bili ljudi obučeni u njegovom stilu, sa ogromnim naočarima, prstenjem na rukama i karakterističnom frizurom. Vord se prilikom povratka iz Memfisa sreo sa budućim koautorom pesme, Dejvidom Tajsonom, i svojom tadašnjom devojkom, a budućom interpretatorkom, Alanom Majls i preneo im svoje žive utiske o onome što je tog dana doživeo i osetio u ovom američkom gradu. Trojac je vredno radio na ovoj pesmi i istu je prezentovao uz još dve pesme na demo snimcima izdavačkoj kući Atlantic Records, koja je pristala da ove pesme snimi i objavi ploču Majlsovoj.

Međutim, nekada biva ono što ne biva, a to je da je Atlantic Records odlučio da bi ovu pesmu ipak mogao da snimi i drugi ženski izvođač – smatrali su da će sa istom pesmom veliki komercijalni uspeh doživeti i američka pevačica Robin Li. Sreća u nesreći je ta što je Li kantri pevačica, pa je njena verzija pesme snimljena u tom maniru, dok je Majlsova – kako smo rekli – interpretirala poznatiju bluz-rok verziju pesme. Ove dve pesme su izašle u dva meseca, pa je postojala bojazan da će jedna drugoj umanjiti popularnost – ipak, na sreću Majlsove, ne i Lijeve, verzija Kanađanke je ona koja je ostala upamćena u istoriji popularne muzike.

Postoji jedan zanimljiv momenat vezan za proces stvaranja ove numere. Naime, ova pesma ima karakterističnu, prepoznatljivu bas liniju, u bluz stilu. Dugo vremena fanovi ove pesme i ljubitelji muzike uopšte ovu partituru pripisivali su majstorstvu basiste Stiva Vebstera, koji je svirao bas na celom albumu, međutim, svi su ostali iznenađeni kada je basista priznao da je kreator ovog segmenta upravo Dejvid Tajson, koji je isti odsvirao na klavijaturi, a samo semplujući zvuk basa bez pragova.

Što se tiče teksta ove pesme, ništa čudno – Vord pod jakim utiskom hodočašća u Memfisu, sa puno aluzija i metafora, ali i nostalgije, opisuje sentiment toga dana iz vizure jednog Elvisovog hodočasnika. Za one koji tu simboliku ne razumeju na prvu loptu, kada čitaju stihove pesme, tu smo da pomognemo i da iznesemo neke zanimljivosti. Naime, sam naslov pesme Black Velvet ili u prevodu Crni pliš jeste aluzija na portrete Elvisa Preslija, koji su oslikavani na crnome plišu, ne tako tipičnom materijalu za slikarstvo. Ova tehnika je bila simbol za kič sredinom 20. veka, a njen prominentni autor je bio američki slikar Edgar Litig, koji je svoj opus pretežno bazirao na slikanju na ovoj podlozi. Pored navedenog, Black Velvet je bio i ton farbe za kosu kojom se Elvis farbao. Možda se pitate – kako farbao? Pa, zapravo, Elvis je bio plavušan kao dete, da bi u adolescenciji blago potamnio, ali nikako se nije mogao nazvati tamnokosim, kamoli crnokosim – crn nije bio nikada. Krajem pedesetih igra na kartu fatalne kombinacije kod žena: crna kosa – plave oči, i ovom imidžu ostaje veran do same smrti. Takođe, poznata je i Elvisova crna plišana jakna, koja je bila deo njegovog odevnog stila.

U tekstu pesme se pominju i još neke aluzije na Elvisa i njegov život. Džimi Rodžers na Vitroli – Elvisov prvi muzički idol, koga je obožavao da sluša kao dete na gramofonu marke Vitrola; Osmeh malog dečaka – kako je često karakterisan njegov osmeh. Način na koji je igrao, bio je greh, tako sladak i stvaran – aluzija na pelvis, revolucionarni Elvisov pokret kukovima. Autori pesme su se trudili da ne pominju njegovo ime u tekstu, međutim, sve je tako prepoznatljivo i karakteristično, pa nije bilo ni potrebe.

Pesma je doživela munjevit uspeh. Naime, singl se popeo na vrhove top-lista, sa njime i album, ali Majlsova je dosta godina kasnije otkrila da ona od toga nije imala nikakve finansijske koristi. Lovorike uspeha za nju nikada nisu ni bile zelene, s obzirom na to da je Atlantic Records sa Majlsovom zaključio, možemo slobodno reći, zelenaški ugovor – verovatno želeći da se osiguraju, a što dalje navodi da nisu imali mnogo vere u enormni uspeh ove numere. Izdavačka kuća je Majlsovu obavezala da i naredna dva, ne toliko uspešna, albuma snimi sa njima, o svom trošku – koji nije bio mali – ostavljajući Majlsovu – prema njenim rečima – na ivici egzistencije, a svoj prvi tantijem od ove numere primila je tek 2008. godine. Kada niže budemo izneli diskografske brojke, pretpostavićete o kom bi iznosu na štetu Majlsove moglo da se radi.

Što se tiče uspeha na top-listama, radi se o munjevitom usponu pesme po izlasku na vrhove istih. Naime, na broju jedan našla se na Billboard Hot 100, kao i u Norveškoj, Švedskoj i Švajcarskoj, dok je na drugom mestu bila u Ujedinjenom Kraljevstvu, Zapadnoj Nemačkoj, Belgiji i Austriji. Što se tiče diskografskih dometa, beleži zlatni tiraž u Zapadnoj Nemačkoj sa preko 250 000 prodatih nosača zvuka i u Sjedinjenim Američkim Država sa preko pola miliona prodatih nosača zvuka, dok je platinumski tiraž dostigla u Ujedinjenom Kraljevstvu sa preko 600 000 prodatih nosača zvuka, dok u matičnoj Kanadi beleži ipak najveći uspeh – preko milion ploča i dijamantski tiraž. Što se tiče modernih platformi, zvanični spot na Jutjubu je pregledalo preko 134 000 000 gledalaca, a na platformi Spotifaj pesma je preslušana preko 285 000 000 puta, što dosta govori o popularnosti numere i među današnjom publikom. Majlsova je, tokom godina, snimila i nekolicinu novijih verzija numere. Sa ovom pesmom, postala je prvi i jedini kanadski muzički umetnik – što muški, što ženski – koji je debitantski album prodao u više od milion primeraka, a što je bilo praćeno i Gremi nagradom za najboljeg ženskog rok izvođača. Činjenica ovolikog uspeha sa ovim hitom ostatku sveta je nametnula zaključak da je Majlsova one hit wonder, jer nijedan njen kasniji singl nije imao zapaženiji svetski uspeh. Kanađani se verovatno ne bi složili.

Meni lično je ova pesma simbol album-oriented roka u Srbiji. Koliko god da su se menjali radijski muzički urednici i njihove politike, Black Velvet je zakucan već četvrtu deceniju na našim radio-stanicama, bez izgleda da ikada siđe sa košuljica i top-lista. Na mnogaja ljeta!

april, 2024.

Leave a Reply

Your email address will not be published.