izvor: Wikimedia Commons

piše: Aleksandra Biro

Nakon Napoleonovih pohoda na Egipat 1798. godine, čitav zapadni svet postaje fasciniran orijentalizmom i kulturom ove drevne civilizacije. Mnogi naučnici odlaze na teren kako bi započeli sa ucrtavanjem spomenika. Jedno od značajnijih otkrića bila je kamena stena pronađena kod Rozete, u dolini Nila. Ona će biti ključni izvor za dešifrovanje egipatskih hijeroglifa. Godine 1922. francuski naučnik Žan Fransoa Šampolion objavljuje dešifrovano egipatsko pismo. U tom periodu, istraživači otkrivaju hram u Abu Simbelu, njegov ulaz, a potom i Kefrenovu piramidu, a 1809. godine objavljuju kataloge ucrtanih spomenika u knjizi Opis Egipta (Description de l’Égypte). Time su predstavili otkrića o egipatskoj kulturi čitavom zapadnom svetu, podstakli nove ekspedicije i dalja istraživanja koja su stvarala veliku fascinaciju Egiptom, takozvanu egiptomaniju.

Egipat je imao uticaj ne samo na društvene, ideološke i kulturološke okvire, već i na vizuelnu kulturu Francuske u 19. veku. Nakit, nameštaj i mnogi dekorativni predmeti su bili inspirisani umetnošću i kulturom drevne imperije.

Sa zapadnoevropske tačke gledišta, dominantne i nadmoćne u sopstvenoj vizuri, Egipat je bio pojam Orijenta, simbol drugačijeg, egzotičnog i podređenog. Francuska štiti staru imperiju, neguje njeno nasleđe, ubacujući njenu kulturu u svoju, što se moglo videti i kroz slikarstvo 19. veka.

Zapadnoevropski umetnici obrađuju teme iz Biblije i antičkih spisa i uvode tumačenje starog Egipta kroz prizmu orijentalizma. Biblijske i antičke priče često su prikazivane kroz žanr istorijskog slikarstva, međutim, istaknuto mesto u orijentalizmu imaju predstave ženskih figura, posebno aktovi. Kroz prikazivanje nagog ženskog tela, vekovima se potvrđivala njihova podređena uloga u društvu. Ono se tumači kao vrhunac učitavanja patrijarhalnog, zapadnoevropskog muškarca. Posmatrano kroz takav diskurs, žena je podređena, objektivizirana, ona je drugost koja bi samo potvrdila muškarčevu dominaciju i moć.

Krajem 19. veka uloga žena u društvu postaje ambivalentna. Zbog straha od emancipacije žena, javlja se mizoginija. Ova pojava sublimira se 1903. godine u knjizi Pol i karakter Ota Vajningera, a potom će ta knjiga biti od značaja  na studijama postkolonijalizma i feminizma.
Nastaje eksplozija u medijima kada je reč o prikazivanju ženskog lika, što pokazuje činjenica da su na vratima Svetske izložbe u Parizu 1889. godine bile istaknute upravo figure žena.

Aleksandar Kabanel, "Kleopatra isprobava otrov na svojim osuđenicima", 1887, izvor: Wikimedia Commons

Ovakve promene dovode do obožavanja žena i određene fetišizacije, dolazi do drugačijeg tumačenja slika na kojima su one nage. Žene više nisu posmatrane kao puki objekti, spremni da zadovolje nadmoćnog posmatrača, već su one te koje odlučuju, biraju, dominiraju i svesno zavode.

Posmatrajući žene iz nove perspektive, moramo spomenuti figuru Kleopatre koja, po feminističkoj tezi istoričarke umetnosti Grizelde Polok, predstavlja glavnu rodnu antitezu muškoj dominaciji evropskog društva. Moćna žena, vladarka koja koristi kako svoju lepotu, erotičnost i zavodljivost tako i neverovatne strateške sposobnosti, elokventnost i intelekt da bi zadržala svoju vrhovnu poziciju u egipatskoj imperiji. Dominantna, manipulativna i neodoljivo lepa, fetišizirana je i podizana na pijedestal kao prototip moćne žene.

Aleksandar Kabanel 1887. godine na slici Kleopatra isprobava otrov na svojim osuđenicima prikazuje tipsku figuru femme fatale. Prizor je poput friza ispunjen figurama, a nerealno osvetljenje doprinosi doživljaju geometrijski pravilnog prostora. Kleopatra je u polusedećem položaju, sa naslonjenom rukom u kojoj drži cveće. Grudi su joj nage, a noge, koje pokriva vladarska odora, nonšalantno prekrštene. Sa njene leve strane sedi sluškinja, takođe polunaga, koja je lepezom hladi. Vladarka za to vreme, svojim tamnim, prodornim očima hladnokrvno posmatra odnošenje otrovanog osuđenika, dok joj pored nogu leži pripitomljeni leopard.

Kleopatra je otelotvorenje ideje o fatalnoj, bezosećajnoj i besramnoj ženi sa kraja 19. veka. Ona je hladna, ohola i egocentrična vladarka Starog sveta, a u isto vreme je i ideja moderne žene. Moćna je i spremna na brak iz interesa, a u isto vreme, strastvena ljubavnica Julija Cezara i Marka Antonija. Činila je sve za svoje ljubavnike, ali i za svoje mesto na vrhu egipatske imperije. U isto vreme, tipski je primer bezosećajne orijentalne vladarke koja posmatra svoje robove kako ispijaju otrov, isti onaj kojim će ona kasnije sebi oduzeti život.

Kabanel odstupa od učestalog prikazivanja scene smrti Kleopatre i Marka Antonija, one koja se nalazi u Bibliji i antičkim spisima. Umetnik prikazuje scenu o kojoj se ne govori eksplicitno, već onu koja se dešava iza ključaonice. Nije direktno prikazao istorijsku scenu, već skriveni, intimni deo jedne epizode. Kako bi arheološki autentično prikazao ambijent, što je bilo očekivano u krugu akademskih slikara, Kabanel je koristio literature o Egiptu.

Džon Vilijam Voterhaus, "Kleopatra", 1888, izvor: Wikimedia Commons

Džon Vilijam Voterhaus, engleski slikar, 1888. godine, prikazuje Kleopatru kako sedi na svom prestolu koji je prekriven kožom leoparda. Ona je ovde, za razliku od figure na Kabanelovoj slici, potpuno obučena u belu haljinu sa zlatnim pojasom, a na glavi ima zlatnu krunu. Ruka joj je naslonjena na fotelju čija je ivica takođe u obliku glave leoparda, dok drugu ruku drži na boku. Bez mnogo detalja, u prvom planu je Kleopatra – jedino što posmatrač treba da vidi. Tamne oči i namrštene obrve dodatno ističu prodoran, skoro preteći pogled. Ne znamo kome je on bio upućen, ali možemo pretpostaviti da prema toj osobi nije imala milosti.

Hans Makart, "Smrt Kleopatre", 1875, izvor: Wikimedia Commons

Smrt Kleopatre naziv je dela Hansa Makarta iz 1875. godine. Prikazana je polunaga kraljica, neposredno pred samoubistvo, par trenutaka nakon što je zmija zarila svoje zube u njene grudi. Istraživači smatraju da je model za figuru Kleopatre bila glumica Šarlot Volter, Makartova prijateljica. Vladarka je obučena u svilu, na sebi ima skupocen nakit i krunu. Poput odaliske, Kleopatra je opružena na krevetu. Oko nje su sluge, među kojima je jedan već mrtav. Na desnoj dojci vidi se modri trag, fatalni ugriz zmije. Scena izgleda poput prizora iz predstave, dok kontrast svetlo–tamno ističe kraljičin beli ten. Ona je centralna figura ove slike u formalnom smislu, dok u narativnom kontekstu njena sudbina stvara atmosferu ove predstave i ostavlja posmatraču da nasluti šta sledi. Ovo su samo neki od mnogobrojnih prikaza Kleopatre u evropskom slikarstvu 19. veka.

Poslednja vladarka Egipta za sobom ostavlja mnogo prostora za tumačenje svoje figure i uticaja na društvo. Možemo je smatrati prvom ženom karijeristkinjom, diplomatom i poliglotkinjom, ali i fatalnom ženom, idealom kako muškaraca, tako i žena. Kao prototip femme fatale, njena figura i dan-danas pretrajava kroz različite vidove popularne kulture.

avgust, 2021.

Leave a Reply

Your email address will not be published.