Intervju vodila: Iva Vukotić
Đulija Perišić odnosno Jutro, mlada je izvođačica rep muzike iz Herceg Novog. U saradnji sa producentskim dvojcem iz Podgorice, Knowhere2run, snimila je četiri pjesme koje se mogu naći na Jutjub kanalu pomenutih producenata. Za ovaj broj razgovarale smo o tome kako je počela da se bavi repom, šta je inspiriše, kakvo je njeno viđenje balkanske muzičke scene, ali i šta poručuje mladim izvođačima koji se, kao što je i ona nekad, kolebaju da li i kako da iskažu svoju kreativnost.
Kako je sve počelo? Otkud ljubav prema repu?
Rep je forma za kanalisanje pisanja za kojim sam posegla tek negdje 2019. godine iako čitav život pišem. Ljubav prema repu seže davno u prošlost jer sam još kao mala slušala taj žanr, pa je tako došlo do toga da, kada se naslušaš nečega, ono počinje da izlazi i iz tvog kreativnog centra. Ali iskreno, i dalje sebe vidim više kao pisca nego repera. Mislim da se to može vidjeti i po samim pjesmama. Ljudi mi kažu da su one nesvakidašnje i da je rječnik koji se koristi neočekivan za rep pjesme. Za mene je pisanje najprirodnija i najednostavnija forma umjetničkog izraza, bez nekih barijera, pa je možda zato to moj izabrani pravac.
Zašto Jutro kao umjetničko ime?
Imala sam ranije drugo ime koje mi je bilo milo, ali sam po savjetu ljudi iz okruženja sa kojima sarađujem tražila nešto pitkije i čitkije. Ipak, htjela sam da doživim taj osjećaj poistovjećivanja sa nečim što reprezentuje moju priču. Tako je došlo to Jutro jer sam posebno emotivno vezana za sam doživljaj zore. Takođe, pojam Jutro po meni znači novu šansu, cijenjenje života i svijeta koji nas okružuje, a što jedino u miru i tišini ranog jutra možemo da spoznamo. Mogla bih do sjutra da pričam o tome šta za mene znači jutro na spiritualnom nivou, ali ostavimo samo na tome da se ujutru osjećam magično.
Odakle crpiš inspiraciju za pjesme? Koji motiv ili osjećanje dominira u tvojim tekstovima?
Inspiracija je nešto što ne osjećam da kontrolišem, nešto mnogo više podsvjesno nego svjesno. Po mom horoskopskom znaku bi se reklo da svemu pristupam studiozno i radnički, ali za ovo to nije slučaj, već se potpuno prepuštam inspiraciji, iako u muzičkoj industriji to nije popularan savjet, već mnogo bolje rezultate donosi disciplina i osvješćen plan za svoje stvaralaštvo. Ali kod mene je tako, inapiracija me iščupa iz svakodnevnog iskustva dok ne napišem to što imam u notes na telefonu i onda se nastavlja normalno dan.
A što se tiče tema, teme budu ono što čovjek svakako razmišlja u nekim autopilot radnjama, kao što su tuširanje, putovanje autobusom, u razgovoru sa nekim s kim si blizak na kafi… a to su za mene (koliko god to pretenciozno zvučalo) filozofske i metafizičke teme, lično osnaženje, tj. pobjede u bitkama u unutrašnjem svijetu, tu i tamo kritičko sagledavanje pozicije žene u društvu, ali i svakodnevne zgode koje raduju i oplemenjuju čovjeka kao i samo iskustvo života – društvo, moda, ljubav, izlasci…Može se prepoznati dosta tema koje se bave mentalnim zdravljem, što smatram da je isto veoma važno.
Kako si primljena u te krugove ljudi koji se bave sličnom muzikom kao i ti?
To je priča koja se može odnositi na pojam manifestacije koji je sad baš popularan. Naime, isprva kad sam pisala rep, izbacivala sam amaterske, neobavezne versove snimljene selfi kamerom, ali tada sam imala impostor sindrom (što mislim da 90% umetnika prolazi) i nisam ni razmišljala o tome puno, to mi je bio samo hobi. Jednom prilikom sam vidjela reportažu o Knowhere2run studiju na Fejsbuku i onako mi je prohujalo kroz glavu da snimam sa njima. Međutim, impostor sindrom govori ovakve stvari: dje ćeš ti da snimaš, bataljuj.
Vjerovatno vidjevši neki od tih rendom videa, oni su sa mnom prvi kontaktirali da vide da li sam zainteresovana. Tada sam shvatila da moje stvaralaštvo zaslužuje da se otisnem u te vode i da se otrjeznim od nepotrebnog sputavanja sebe. Ta mala težina probijanja leda se beskrajno isplatila, jer sam doživjela vjetar u leđa i uvažavanje moje autentičnosti kao umetnice od nekoga koga ne poznajem od prije, i tu uvidjela koliko se ovaj studio stara da napravi presjek rep talenata cijele države, kako kontinuirano streme da pruže najbolju opremu i vještine svakom umjetniku s kojim sarađuju jer vjeruju u sve nas.
Preko tog studija sam saznala i za mnoge manje iskusne ali ništa manje talentovane rep umjetnike (koje pozivam da poslušate na Knowhere2run Jutjub kanalu). Jedan od njih je Skoveche koji mi je u međuvremenu postao i prijatelj i snimamo ubrzo feat za njegov nadolazeci album. Marko i Todor iz Knowhere2run studija i ja bili smo totalni stranci, ali cijela ekipa se starala da ponudi najkvalitetniju uslugu, pomoć i sve druge alatke za promociju jer iskreno vjeruju u mlade talente crnogorskog repa i ja im se na tome zahvaljujem.
Kako bi opisala balkansku muzičku scenu?
Pa mislim da je u razvoju shodno tome što su države, pogotovo naša, u razvoju. Ima dosta skrivenih dragulja iz raznih žanrova koji imaju mnogo da pruže. Uživam da je otkrivam i pozdravljam svakoga ko se upušta u nju. Mislim da naša scena ne može da priušti tkzv. beef-ove (sukobe i prozivke) te sam jako protiv njih, treba da bude što više saradnje i kruženja informacija. Protiv sam muzičkog elitizma i snobizma, ni za njih nema mjesta na našoj sceni trenutno. Sada je bitno da se stvara što više materijala, što ostrašćen i specifičan genetski profil kao što je balkanski omogućava. Potrebna je apsolutna otvorenost prema svim umjetnicima i žanrovima. Mogu se naći nesvakidašnji dragulji na najneočekivanijim mjestima.
Šta možemo očekivati od tebe u budućnosti? Kuda bi htjela da ide dalje tvoja muzička karijera?
Što se tekstualnog koncepta tiče, definitivno socijalne teme, jer je to nešto što sam autentična ja i što moj mozak po automatizmu proizvodi. Osjećam poziv i poriv da utičem na društvo da razmišlja kritički i korisno po sav živalj i kvalitet njihovog života, kao i njihovu ulogu u zdravlju ili oboljenju društva. A muzički i što se vajba tiče, raznovrsnost, možemo slobodno reći i nagle kontraste, od semplova metal gitare do hiperpop primjesa. Pjesme će biti pjevljivije, više ću se okrenuti melodiji.
Koga smatraš svojim muzičkim idolom? Kome se diviš i ko te inspiriše?
Moje viđenje idola je takvo da sadržaj koji ti plasiraš ne treba biti sličan njihovom. Ti djelove njihovog stvaralaštva pohranjuješ u sebe, ono sazrijeva i na kraju proklijaju mladice tvog iskonskog, autentičnog rada. Možda bih istakla Rendoma ili Who See kao inspiraciju u smislu divljenja njihovoj kreativnoj kakvoći. Takođe Mimi Mercedez, umjetnica koja je jako pogrešno shvaćena. Kažu da se promijenila, ali zapravo je od početka bila neshvaćena. Postavlja se pitanje zašto ja ne bih iskazala to što zaista mislim. Najgore što može da se desi su negativni komentari ali svom stvaralaštvu duguješ mnogo više nego negativnoj energiji koja može, a i ne mora da ga prati.
Pošto si i dalje na samom početku svoje muzičke karijere, kako se nosiš sa podrškom ili manjkom iste od strane okoline?
Ne mogu da kažem da ne osjetim ništa kad naletim na hejt. Iako se u tipičnom reperskom identitetu potencira apsolutno samopouzdanje i drčnost, ljudski je da, premda nas ne interesuje sami sadržaji loših komentara tj. ne vjerujemo im, nismo potpuno imuni na takvu energiju. Međutim, uvijek tu ispliva činjenica da, kao umjetnici, mi vrednujemo svoju umjetnost i moramo da je čuvamo i njegujemo. Zato jeftinim mišljenjima ne smijem da dozvolim da pokopaju moje stvaralaštvo.
A što se tiče pozitivne strane, jako znači uvažavanje onih koji te uopšte ne poznaju, a koji su ipak nešto postigli u umjetničkim krugovima. Svi potrebni savjeti u vezi sa karijerom su neprocjenjivi. Kompilacija Domaća rabota iz Knowhere2run studija je možda najbolja slika proboja mladih umjetnika. Svi stvaraoci su novajlije na sceni, ali kada čujete njihove pjesme, dolazi do oduševljenja koliko mladih, talentovanih ljudi postoji u našoj okolini. A nažalost, možda ne bi bili tu da nisu imali adekvatnu podršku. Ja se lično osjećam preplavljeno lijepim riječima podrške od strane ljudi sa kojima sarađujem, moje porodice i prijatelja. Kao umjetnik ne možeš biti podržan sa svih strana, ali ako je nešto autentično urađeno i rečeno, nekoga će isprovocirati, ali će i pogoditi i zato vrijedi istrpjeti ovu negativnu stranu.
Šta bi voljela da poručiš mladim muzičarima (i umjetnicima uopšte) koji razmišljaju da li i kako da istupe sa svojim kretaivnim izrazom?
Uvijek ima onih koje će poslati destruktivnu energiju. Ali ta pjesma koju ste vi plasirali, vi ste je iznjedrili iz svoga ja i samim tim je mnogo vrjednija od nekoga ko nema nikakav uvid u vaš senzibilitet i umjetnost kojom se bavite. Poručila bih da batale opterećivanje ljudima koji pokušavaju da zaustave njihov rad. Ja sam sebi rekla nećeš valjda dozvoliti da te zaustave.
Htjela bih da poručim nešto i ženama umjetnicama. Repom vlada muška energija. Ali od samog početka su tu bile i majke repa, a ne samo očevi. Doduše, bile su prihvaćane samo ako prate mušku kulturu. Ženska tačka gledišta je nekad i odbijana, ali mislim da ćete prije dobiti kritike od slušalaca ove vrste muzike, a ne od profesionalaca koji se njome bave. Nikad nisam doživjela otpor od nosilaca kulturne i umjetničke scene. Nemojte se slučajno ustručavati samo zbog svog pola. Pravi umjetnici su tu samo zbog stvaralaštva i oni su iznad primitivnosti poput seksizma. Zbog toga se može reći da kultura može biti i ljekovita za probleme rasizma i seksizma. Samo treba probijati led i kloniti se snobizma i elitizma, a rekla bih da novo doba i nove generacije donose divne priče i promjene.
Posljednje pitanje postavljamo svim našim sagovornicima i sagovornicama- da li možeš čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a da preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umjetnika ili umjetničko djelo kojem bi trebalo da posvete pažnju?
Preporučila bih BBBB serijal koji pravi Helem Nejse, muzička grupa iz Bosne, nešto kao domaći Saut Park.
decembar, 2023.
