
piše: Pavle R. Srdić
U istoriji naše narodne i popularne muzike, dominirale su ljubavne pesme. To je i logično, jer ništa ne zameni zaljubljenost, odanost, čežnju, patnju i očaj, poljupce i zagrljaje. Valjda je to ono najtananije u nama, pa gotovo da nema ljudskog bića koga ta tematika u pesmama ne pogađa. Međutim, ima i drugih tema. Socijalnih, šaljivih, protestnih, rodoljubivih i lokalpatriotskih, na kraju i onih sa istorijskom tematikom.
Jedna od takvih jeste i pesma Janičar, koju izvodi verovatno najveći i najbolji glas u Srba, Predrag Gojković, poznatiji kao Cune. Autor stihova ove poznate narodne novokomponovane pesme jeste Radomir Vasiljević, muziku je komponovao poznati harmonikaš i pevač Novica Negovanović na aranžman kompozitora Dragana Kneževića. Pesma je dala ime i Cunetovom albumu Janičar iz 1981. godine, logično, bila je prva na A strani. Kada pogledate ova imena i tematiku pesme, može se reći svašta – ali, odakle početi?
Ne sumnjam u znanja svojih čitalaca, ali za one koji ne znaju ko su janičari, evo malo podataka o njima. Janičari (na turskom : yeniçeri – novi vojnici) jesu turske elitne pešadijske trupe, koje je formirao sultan Murat I na samom početku svoje vladavine, 1363. godine. Prvi janičari su bili etnički Turci, međutim, dve decenije kasnije, sultan Murat je ove jedinice počeo da popunjava zloglasnim dankom u krvi – adžami oglanom, prvo uzimajući porez u mladim muškim glavama među srpskom, bugarskom i arbanaškom decom, nešto kasnije i među grčkom i mađarskom. Deca su prevođena u islam, odvođena u posebne škole u kojima su se učila ratovanju, bektašijstvu – poseban islamski red sa specifičnim učenjem sufijskog islama uz uticaje staroturske religije i strogoj disciplini.

Janičari su bili veoma cenjeni u osmanskom društvu, imali su različite vrste privilegija, a pred kraj postojanja ovih vojnih jedinica dozvoljeno im je bilo i bavljenje trgovinom uz poresko oslobođenje. Mnogi janičari su dosegli do visokih pozicija u vojsci, diplomatiji i politici uopšte. Bili su uticajna grupa u osmanskom društvu tokom celokupnog svog postojanja, često se buneći zbog nezadovoljstva svojim statusom, a neretke su bile situacije da su pojedine turske sultane otvoreno ucenjivali i držali ih u šaci kada procene da su neophodni osmanskom društvu.
U toku 1826. godine, tadašnji sultan Mahmud II je procenio da velika novčana sredstva odlaze na janičare i da je njihov društveni uticaj preveliki, te je rešio da reformiše i modernizuje tursku armiju tako što će ukinuti njihovo postojanje. Tada se dešava događaj pod nazivom Incident u dobri čas, kada su se, nakon inicijalne pobune janičara, ostale turske trupe lojalne sultanu udružile i porazile janičare. Međutim, janičari i dan-danas postoje u okviru turskih oružanih snaga, ali kao – muzičari u okviru mehtera, turskog vojnog orkestra, koji baštine tradiciju janičarske muzike.
Pa, hajdemo, za početak da krenemo od tekstopisca. Ime Radomira Vasiljevića verovatno ne govori mnogo. Međutim, ako kažemo Janičar, Dobro jutro, Šumadijo, Stoj, jarane ili Omer i Merima, videćemo da se radi o dokazanom hit tekstopiscu. Imajući u vidu tematiku pesme Janičar, sve bi imalo smisla da Vasiljević nije bio – Banaćanin. Ovo ističem zbog toga što ne bi bilo čudno da je pesmu sa ovom tematikom napisao neko sa juga ili iz Bosne, Hercegovine ili Raške, koji su više vekova proveli pod otomanskom vlašću, odakle su brojni budući janičari poticali. Međutim, jedan čovek rodom iz Lukićeva u Banatu je to učinio, a pesma je postala veliki hit. A Banat je pod turskom vlašću bio samo 165 godina, pritom bivajući poprište jednog od najvećih srpskih ustanaka protiv Osmanlija pre 19. veka – Banatskog ustanka.
Sada počivši maestro na harmonici, Novica Negovanović, ispričao je, jednom prilikom, da mu se tekst pesme svideo na prvo čitanje. I sam je hteo da je snimi, međutim, socijalistička Jugoslavija je u muzičkoj industriji posedovala nešto što se zove – cenzura. Naime, pesma je okarakterisana kao nepodobna, jer dira u bolne istorijske tačke naših naroda i narodnosti, pa mu nije bilo dozvoljeno da je snimi za PGP RTB, koja je bila njegova izdavačka kuća. Odlučio se da pesmu ponudi Elvisu srpske novokomponovane narodne muzike, Šabanu Šauliću, koji biva veoma zainteresovan da pesmu snimi i uvrsti u svoj repertoar, međutim, i on je odbijen od strane PGP-a. Misleći da igra na sigurno, pesmu nudi Cunetu Gojkoviću. PGP RTB odbija i njega, ali ne i beogradski Jugodisk, koji i izdaje pomenuti Cunetov album 1981. godine.

Sam motiv pesme nas vraća u istoriju. Kao što smo pomenuli, janičari su često bili srpskog porekla, koji su u okviru danka u krvi odvođeni u Tursku i prevođeni u islam. U samoj pesmi, jedan janičar dolazi u svoje rodno selo, koje hara i pali, a na zgarištu jedne kuće digao je sablju da poseče staricu koja je tužila nad svojim spaljenim domom. Samo što je zamahnuo, starica mu je rekla da stane, jer je ona njegova majka koja ga prepoznaje po mladežu nad usnama. Janičar silazi sa konja i baca sablju, a majka u tom momentu umire od šoka.
Iako se ne može naći istovetna istorijska inspiracija, poznata je jedna istovrsna. Mehmed-paša Kukavica je bosanski vezir i valija, rođen početkom 18. veka u selu Vojnovići kod Foče, u srpskoj porodici Pavlović. Otac mu je bio pravoslavni sveštenik, koji je ubijen prilikom njegovog odvođenja u Tursku po osnovu danka u krvi. Mehmed-paša nikada nije zaboravio svoje poreklo, a kada je 1752. godine postavljen za bosanskog vezira, odlučio je da se obračuna sa lokalnim bandama i moćnicima, koji su se opirali centralnoj vlasti. Slučajno ili ne, te godine, na putu za Travnik, prolazi kroz rodne Vojnoviće i susreće staricu koja ga naziva sinom. Mehmed-Paša nije verovao da je njegova majka živa, ali starica je bila uverena da je on njen sin i pitala ga je da li ima karakterističan mladež ispod pazuha. Više nije bilo sumnje da priča sa svojom majkom, a ona ga je tom prilikom zamolila da u svome selu izgradi crkvu u kojoj bi se molila Bogu za njegovo zdravlje. Vezir je uslišio molbu svojoj majci, započeta je gradnja crkve, međutim, ubrzo je naložio da se crkva sagradi na nešto skrovitijem mestu, u zaseoku Popi. S obzirom na to da je bio musliman i da je bio na značajnom položaju, sigurno je da ktitorstvo nad jednom crkvom ne bi bilo, da se moderno izrazimo, pohvalno u njegovoj biografiji, pa je naložio da crkva ne sme da bude vidljiva iz daljine, te da joj se ne smeju čuti zvona daleko u daljini. Crkva i danas postoji na ovom mestu, a proglašena je nepokretnim kulturnim dobrom.
I sam Cune je imao jedan janičarski momenat u karijeri, nimalo prijatan, kada se osetio da nije – kolokvijalno rečeno – ni tamo, ni ’vamo, poput janičara. Naime, 1966. Gojković odlazi u SAD, gde ostaje pune tri godine. Tamo je nastupao najčešće u lokalnim zavičajnim klubovima, pevajući za jugoslovensku emigraciju. Zašto kažem jugoslovensku? Pa, u jednom svom intervjuu je izjavio da je u Ameriku došao na poziv Matice iseljenika Hrvatske, a da ga je na nož dočekala srpska emigracija – ona nastrojena rojalističkim krugovima, među kojima mnogi bivši pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, prebegli u ovu zemlju, nakon završetka Drugog svetskog rata i revolucije – nazivajući ga Brozovim pevačem, te da on kao prava crvena muzička zvezda vrši komunistički posao pevajući u Americi.

Iako ovi komentari nisu mnogo uticali na Cunetov rad u inostranstvu, po povratku u domovinu će ga dočekati kritike – sa druge strane. Naime, domaći mediji su ga okarakterisali kao četničkog pevača, a naredne tri godine, Cunetu nisu bile objavljivane pesme, niti je imao mnogo pevačkih angažmana. Jednostavno, bio je ignorisan, komentara je bilo posvuda. No, prašina se slegla i Cune ponovo objavljuje svoju muziku, štaviše biva i odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vencem i postaje dobitnik Estradne nagrade Jugoslavije. Sva sreća, to je bila samo epizoda.
Kako jugoslovenska estrada nije vodila pedantne podatke o tiražima i plasmanima na top-listama u narodnoj muzici, u ovom tekstu izostavljamo ove informacije. Što se tiče modernih platformi, pesma je na Spotifaju preslušana preko 244 000 puta, dok je na Jutjubu pregledana preko 8 000 000 puta. Bila je neizostavna na Cunetovom živom repertoaru i jedna je od njegovih najpoznatijih i najprepoznatljivijih pesama. Štaviše, pesma je bila toliko popularna, da je 1982. godine drugi pevač novokomponovane narodne muzike, Sinan Sakić, snimio svoju verziju pesme Janičar, na Vasiljevićev tekst – ovog puta dobrano modifikovanog od strane autora muzike i aranžmana, Miodraga M. Ilića, a u pratnji njegovog ansambla Južni vetar. Sakićeva verzija je uvrštena na njegov album iz 1982. godine pod nazivom Još uvek te čekam i beleži značajan uspeh, bivajući izdata i kao singl naredne 1983. godine. Obe verzije su i dan- danas veoma popularne, s tim što je Sakićeva verzija snimljena u orijentalnom maniru, karakterističnom za stvaralaštvo Južnog vetra.
Bolna tema iz naše istorije je, ovom pesmom, opisana na jedan emotivan i plemenit način – što garantuje da će ostati deo kolektivnog sećanja našeg naroda – otpevana iz grla verovatno najvećeg i najraznovrsnijeg srpskog vokalnog soliste. Hvala.
januar, 2025.