piše: Jadranka Ćuzulan
Marijana Enrikes u naoko 12 nepovezanih priča opisuje postdiktatorsku Argentinu i posljedice koje je takvo društveno uređenje ostavilo na Argentince u godinama nakon njega. Premda se period od 1974. do 1983. izvan granica Argentine naziva Prljavi rat, Enrikez naglašava da ga unutar Argentine nazivaju Procesom i smatraju diktaturom, a ne ratom. Postavlja se pitanje da li su redovi pred nama body horror (najviše zastupljen u pričama Klin se klinom izbija: sećanje na ušatog kepeca i Komšijsko dvorište), folklorni horor sa primjesama afro-brazilskih kultova, paganizma i južnoameričkog katolicizma (Prljavi dečak, Ispod tamne vode), feministički horor (Sve što smo izgubile u vatri) ili jednostavno priče o posttraumatskom stresnom poremećaju koje izazivaju osjećaj nelagode i terora.
Polovica priča je u upravnom govoru, dok je druga polovica u prvom licu jednine. Likovi u prvom licu jednine su ženski likovi srednje klase: bogata nasljednica koja živi u slamovima (Prljavi dečak), državna odvjetnica zatečena u svijetu korupcije (Ispod tamne vode) i socijalna radnica koja želi da spasi djecu sa ulica u jednoj od najstrašnijih priča u zbirci (Komšijsko dvorište). U pričama tako dobivamo svjedočanstvo sa strane, neizravno involvirane učesnice, kojima se siromaštvo, korupcija, nasilje i ostrakizacija čine još hororičnijim, jer one dolaze u doticaj sa njima preko drugoga – onih najodbačenijih u društvu.
Sve što smo izgubile u vatri još je jedna od priča u kojoj je protagonistkinja svjedokinja dešavanjima oko nje – spaljenim ženama koje vidi na ulici i osobama bliskim njoj koje učestvuju u ovom pokretu. Međutim, sam lik Silvine je ambivalentan i promatra radikalizaciju tog ženskog pokreta sa podrškom, ali nevoljkošću da sudjeluje u njoj do kraja. Kod Marijane Enrikes ne postoji neko stajalište koje ženski lik sa sigurnošću zastupa. Njena vizura je veoma različita onoj koju bi mogli naći na sjeveru američkog kontinenta. Međutim, Enrikes se ne zaustavlja ovdje. Premda stavlja pod znak pitanja empatiju koju srednjeklasni likovi imaju prema ljudima na samim marginama, ona upravo visceralnošću prikaza pokazuje ono što same svjedokinje osjećaju i kakve se zaista reakcije bude u njima u susretu sa drugim.
Pitanje koje nam postavlja naslovna priča – Sve što smo izgubile u vatri? – daje jedan začudan odgovor: strah. Paradoksalno suočavanje sa onim mračnim stranama, bilo da su realni događaji, ili mitološke predodžbe utkane u tkivo nekog naroda, daje nam slobodu od straha koji je bio zakopan duboko u nama.
Junakinja priče Prljavi dečak, želi da pomogne dječaku sa ulice, ali propušta da uradi mnogo toga za njega. Njezine misli pri susretu sa dječakom odaju tu njezinu ambivalenciju, koju ni sama nije osvjestila, dok nije prekoračila granicu između sebe i svoje okoline i počela zaista da bude akterka u predgrađu Konstituciona.
„Željela sam da bude ljubazan i drag dječak, ne ovaj grubi i prljavi dječak koji je jeo rižu s piletinom polako, uživajući u svakom zalogaju, i podrigujući nakon što je halapljivo iskapio kokakolu, pa tražio još.”
Sve što smo izgubili u vatri, Marijana Enrikes
Prljavi dečak je i jedna od priča u kojoj Marijana Enrikes ponovno ispisuje istoriju južnoameričke književne tradicije. Dok su mnogi pisci pozajmljivali (uključujući Borhesa) od zapadnih mitova i legendi, Enrikes opisuje specifično kultove koji se štuju na njenom podneblju.
Priča koja ima možda najviše isprepletenih elemenata koji sačinjavaju ovu zbirku jeste priča Ispod tamne vode. Pratimo istragu državne odvjetnice koja želi da pronađe odgovorne za smrt dva tinejdžera iz slamova. Ona se u svojoj potrazi sama nađe na mjestu zločina, u vrlo hororičnoj i gotičnoj atmosferi. Enrikes u ovoj priči, kao i mnogim drugima, koristi stvarna geografska mjesta. Ovdje je na jedan način protagonista same priče i Rijaćuelo, izuzetno zagađena crna voda. Rijeka služi kao granica, između grada i predgrađa, i kada Marina Pinat, državna odvjetnica, pređe to razgraničenje u potrazi za svjedocima, ona stupa u „zonu sumraka”. Tu su crkve koje imaju ispisane grafite i opljačkane relikvije, zvukovi za koje se ne zna odakle dolaze, deformirana djeca, povorka zombifikovanih ljudi koji nose ni katoličkog ni paganskog idola na istrošenom madracu.
„I funkcioniralo je dok nisu počeli sa nezamislivim: plivati pod crnom vodom. Pa su ga probudili. Znaš šta znači ’Emanuel’? Znači ’Bog je s nama’. Problem je o kojem bogu govorimo.”
Sve što smo izgubili u vatri, Marijana Enrikes
Marina Pinat se nalazi unutar sistema, i kao neko iz tog sistema tko ima grižnju savjesti i želi da korumpirani policajci budu osuđeni za svoja nedjela, zalazi na teritorij, čije zakonitosti, koliko god temeljito proučavala slučaj, ne može da pojmi. Na kraju priče, ona se spasava dok još može, ne želeći više da čuje buku povorke bića koja joj se ne čine više kao ljudi.
Još jedan od motiva koji ukazuje na pojavu obilježavanja likova koji dolaze iz „podzemlja” kao neljudskih su novi hibridni oblici života koji predstavljaju žene koje su preživjele prolazak kroz vatru, u priči Sve što smo izgubile u vatri. „Kada će stići savršeni svijet muškaraca i čudovišta?”, pita se lik Silvine, aludirajući na slobodu koju su žene osvojile samoinicijativno se izlažući vatri.
U priči Komšijsko dvorište socijalna radnica koja je ostala bez posla, u susjedovom dvorištu ugleda dječaka koji je vezan lancima. Njezin muž misli da joj se to samo pričinjava, usljed posttraumatskog stresnog poremećaja koji ima od događaja na prethodnom poslu. Paula je tako još jedan od ženskih likova, koji se nalazi na međi, između svijeta onih koji su u sistemu, ljudi koji normalno funkcioniraju i svijeta podzemlja, u kojem žive likovi na dnu klasne ljestvice, koji u njoj izazivaju zazor. Ulazak u taj svijet nije nešto što prolazi bez opasnosti, da li zbog želje glavne protagonistkinje da bude kažnjena za svoj prestup (ostavljanje djevojčice sa ulice, dok je povrijeđena zvala za pomoć) ili zbog same činjenice da se radi o žanru horora, u kojem kraj ne može biti drugačiji.
Zbirka priča Sve što smo izgubili u vatri nam prikazuje život na međi: između grada i predgrađa, između sistema i podzemlja, između stvarnosti i mita: i priče ispričane sa tačke gledišta ženskih likova koji balansiraju između ta dva pola. Razrješenja nema: likovi ne mogu da iskupe ono što i nije njihova lična krivica, a ne mogu se ni u potpunosti vratiti svojim prijašnjim životima. Ostaje im svjedočanstvo: zauvijek promijenjeno gledište u susretu sa onim što su vidjeli. A čitateljima sa onim što su pročitali.
avgust, 2025.
