piše: Ermina Ribić
Sve popularnija figura vampira u suvremenoj književnosti, ali i na filmu, duguje mnogo devetnaestovjekovnoj fikciji. Nadnaravno, zavodljivo biće uvijek žedno krvi, slika je koju je podarilo davno viktorijansko doba. Nakon uzbudljivih i kreativnih večeri koje su provodili u Švicarskoj, Meri Šeli, Lord Bajron, Džon V. Polidori i Persi B. Šeli svjesno ili nesvjesno oživjeli su priče o nemrtvim. Vampirska akademija, Intervju sa vampirom, Sumrak saga, Vampirski dnevnici samo su neki od poznatih književnih djela koja za glavnog lika uzimaju vampira. Jedan od najpoznatijih vampira u svjetskoj književnosti svakako je Drakula Brama Stokera iz istoimenog romana, no valjalo bi se zapitati: zašto je Drakula ujedno i najbolje predstavljanje vampira?
Prvi pokušaji portretiranja vampira
Da je figura nokturalnog krvopije oduvijek bila interesantna autorima i autoricama govori i činjenica da je upravo spomenuti Džon V. Polidori napisao kratku priču Vampir (The Vampyre), nadahnut susretima sa Meri Šeli i Lordom Bajronom. Polidori svog vampira, Lorda Rutvena, opisuje kao velikog zavodnika, dok je njegov saputnik tihi Obri. Već tu se vidi naratološka potreba da lik vampira uvijek ima svog saputnika, koji će se kroz radnju izgraditi u glavnog neprijatelja. Odnos ova dva lika osjetno je površan, te likovi ne dobijaju nikakvu dublju psihologizaciju. Radnja ove priče konstatno se prekida putovanjima i naglim preokretima, a lik vampira ocrtan je u iznimno slabašnim osobinama: Lord Rutven je blijed, šarmantan i manipulativan. Iako u predgovoru Polidori spominje narodne priče o vampiru koje podrazumijevaju probijanje vampira kocem i moć zemlje u kojoj vampir spava, u samoj priči, nažalost, tih motiva nedostaje. Lord Rutven umire i vraća se u život samo kako bi što više zagorčao život bivšem prijatelju Obriju.
„Lord Ruthven je u svojoj kočiji, među mnogim divljim i bogatim prizorima prirode, uvijek bio isti: njegovo oko manje je govorilo od njegovih usana, i, iako je Aubrey bio blizu njegove radoznalosti, nije dobio veće zadovoljstvo od toga, osim stalnog uzbuđenja i uzaludne želje da razbije tu misteriju koju mu je njegova uzvišena mašta počela prikazivati kao izgled nečega nadnaravnog.”
Vampir, Džon V. Polidori
Još jedan roman koji je nastao mnogo prije Stokerovog najpoznatijeg djela jeste Karmila. Autor Šeridan Le Fanu piše o prijateljstvu između dvije djevojke – misteriozne Karmile i Laure. U ovom romanu neobično je to što je figura vampira, zapravo, žensko, a njezine žrtve također su žene. U odnosu između Laure i Karmile da se primijetiti izvjesna homoerotičnost, pogotovo u scenama poljubaca i grljenja. Pored toga, Karmila odlučuje da oponaša Lauru u njezinim noćnim morama. Na taj način, ponovo se uspostavlja figura vampira-zavodnika, a Le Fanu je, za razliku od Polidorija, uspio prikazati i tradicionalno ubijanje vampira probadanjem kroz srce. Vrijedi još spomenuti i folklor koji obavija Karmilu u vidu čudnih sujevjerja o vampirima iz Rusije, Moravije i Srbije.
„Tada su se pokazali svi priznati znakovi i dokazi vampirizma. Tijelo je, dakle, u skladu sa drevnom praksom, bilo podignuto i oštar kolac probijen je kroz srce vampira, koji je na tren prodorno vrisnuo onako kako bi i živi čovjek u svojoj zadnjoj agoniji. Tada je odsječena glava i iz vrata se prolio potok krvi. Tijelo i glava potom su stavljeni na hrpu drva i pretvoreni u pepeo, bačeni u rijeku i odneseni, a od tog trenutka, taj predio nikada više nije imao probleme sa vampirskim posjetama.”
Šeridan Le Fanu, Karmila
Stokerov Drakula
Bram Stoker napisao je Drakulu dvadeset i pet godina nakon Karmile, a danas zasigurno predstavlja glavni književni izvor mita o vampiru. Žanrovski pripada gotičkom romanu, a često je uvriježeno i mišljenje da je Drakula jedan od posljednih romana ovog žanra. Glavne odlike gotičkog romana predstavljaju elementi užasa, nadnaravna stvorenja i radnja smještena u dvorcu. Osim toga, ovaj roman je i epistolarni, što znači da se cijela radnja prepričava podsredstvom pisama mnogih likova. Takva struktura omogućava ne samo različite perspektive likova, već i više razina znanja i percepcija o vampiru. Između pisama mnogih likova, Stoker je mudro ubacio i isječke iz novina, čime je dodatno naglasio fragmentarnost i mitsku pozadinu priče o vampirima.
I u ovom djelu imamo par od dva muška lika – grofa Drakulu i Džonatana Harkera. Advokat Harker stigao je u Transilvaniju (Rumunija) kako bi pomogao izvjesnom grofu Drakuli u posredovanju nekretninama. Međutim, njihov odnos već od samog početka prožet je napetošću, što Harker objašnjava grofovim čudnim ponašanjem. Pošto se u romanu može identificirati i neka vrsta historijske niti, grof Drakula predstavljen je kao vrlo drevno stvorenje koje potječe čak iz 16. stoljeća. Njegova loza seže daleko do rumunjskog vojvode Vlada Tepeša koji je donekle poslužio Stokeru kao glavna referenca za lik vampira. Grof Drakula također je i dio duge folklorne tradicije u kojoj postoje bića poput vukodlaka, vila, vještica. To se jasno vidi i u samom romanu, pogotovo kroz Harkerova pisma, gdje su opisani susreti sa sujevjernim seljacima. No, najbolju definiciju vampirizma daje nizozemski stručnjak u tom području, profesor Van Helsing:
„Nosferatu ne umire poput pčele, posle jednog uboda. On time još ojača, a time što ojača zadobije još više snage da čini zlo. Ovaj vampir fizički je snažan poput dvadesetorice ljudi; natprirodno je lukav jer je njegova lukavost rasla vekovima. Pomaže se nekromansijom, a to je, kao što samo ime govori, kontrolisanje mrtvih i svi mrtvi kojih može da se dokopa pod njegovom su komandom. On je zver, pa i više od zveri; tvrdog je srca poput samog đavola i nema samilosti.”
Drakula, Brem Stoker
Odlike vampira kod Stokera
Na samom početku romana, Harkerovo iskustvo u grofovom mračnom dvorcu čitateljstvu predočuje čudne pojave i misteriozno ponašanje Drakule. Prije svega, u dvorcu nema ogledala, a kada Harker pronađe svoje ogledalo, primijeti da u njemu nema grofovog odraza. Nadalje, okolo Drakulinog dvorca uvijek se čuje zavijanje vukova, a čudna magla obavija prozore skoro svake noći. Harker će tako primijetiti i to da grof nikada ne jede i ne pije, te da se uvijek pojavljuje noću. Interesantno je i to da na narativnom planu ovog romana grof Drakula ne progovara kroz svoja usta, već kroz ona ostalih likova. Tim postupkom, Stoker je zasigurno još dublje mistificirao svog vampira. U slikanju Drakule, autor se vješto koristio mnogim mitovima i folklorom istočne Evrope, pri čemu se ikonografija vampira usložnjava i kroz različite perspektive likova romana.
„Tamo je, u jednom od velikih sanduka, kojih je ukupno bilo pedeset, na gomili sveže iskopane zemlje ležao grof! Ili je bio mrtav ili je spavao, nisam mogao tačno da zaključim, jer su mu oči bile otvorene i nepomične, ali bez onog staklastog pogleda koji donosi smrt, a u obrazima je uprkos njihovu silnom bledilu bilo životne topline; usne su mu bile crvene kao i uvek. Međutim, nije bilo ni traga ikakvom pokretu, ni pulsa, ni daha, ni otkucaja srca.”
Drakula, Brem Stoker
Lik koji posjeduje najviše znanja o vampirima svakako je Van Helsing i on u ovom romanu funkcionira kao lik koji prenosi informacije i čitateljima i čitateljicama i drugim likovima. On spominje i ostale Drakuline moći, poput mijenjanja oblika, kontroliranja vremena i hipnoze. Tu se također prvi put uvode najveće slabosti vampira, kao što su bijeli luk, krst, sveta vodica i srebreni meci.
Drakula i modernizirane figure vampira danas
Utjecaj Stokerovog romana i nezaboravne figure vampira danas je neporeciv. No, nadnaravno biće iz naslova ovog romana prošlo je kroz mnoge književne transformacije. Za razliku od suvremenih prikazbi vampira, Stoker je uspio predstaviti vampira kao izuzetno mudrog i opreznog lika, koji zavodi svoje žrtve samo kako bi ih na kraju pretvorio u svoje sluge. U modernim varijacijama figura vampira postala je individua u čije misli čitatelji i čitateljice imaju uvid, a vrlo često se potencira i ljubavna priča između smrtnika, odnosno smrtnice, i vampira. Uz to, nije rijedak slučaj ni takvo opravdavajuće potretiranje vampira koje budi simpatije kod čitateljstva.
U romanima nakon Drakule, figura vampira nije zadržala sve odlike i dimenzije koje je Stoker opisao. Autori i autorice prilagođavali su svoje vampire tako da odgovaraju radnji, vremenu u kojem pišu i publici za koju pišu. Mnoge osobine koje je Stoker vješto gradio pozivajući se na mitove i narodne priče jednostavno su izostavljene ili modificirane. Zbog toga se za modernizirane figure vampira može reći da mnogo više liče na hibridna stvorenja i da su se tim procesom definitivno udaljile od inicijalne Stokerove ideje. Koliko su ti vampiri bolji ili gori od Drakule ostaje pitanje na koje svaki čitatelj i čitateljica može odgovoriti, u skladu sa svojim preferencijama.
januar, 2024.
