
U Konaku knjeginje Ljubice (Kneza Sime Markovića 8) otvorena je 18. februara 2016. godine, izložba radova, crteža i slika Dimitrija Avramovića, koje se čuvaju u zbirci Narodnog muzeja u Beogradu. Autori izložbe su Petar Petrović i Evgenija Blanuša a povod za otvaranje izložbe je 200 godina od rođenja ovog slikara. Izložba će biti otvorena do 3. maja 2016. godine.
Za početak, nismo sigurni koliko se uopšte zna o Dimitriju Avramoviću, jednom od naših najboljih slikara prve polovine 19. veka. Njegova biografija uglavnom je radna i manjka joj skandala po kojima bi ovaj slikar mogao biti lako prepoznat. Međutim, ne manjka joj uspeha, pogotovu ako se uzmu u obzir godine i okolnosti u kojima se školovao i stvarao. Trebalo bi navesti da je Avramović bio jedan od prvih stipendista koji su poslati na umetničko školovanje u Beč. Po povratku u Srbiju posvetio se proučavanju starina, spomenika i manastira i oslikavanju crkava. Putovao je po Grčkoj i današnjoj Turskoj u potrazi za srpskim spomenicima srednjeg veka, beležio je, zapisivao i skicirao ono što je pronašao kako ne bi palo u zaborav. Bavio se i patriotskim temama, pogotovu u osvit revolucije 1848. godine. Pored toga, uveo je karikaturu u srpsku javnost.

Po svojoj slikarskoj veštini i izboru tema često se vezuje za umetnost klasicizma. Međutim, iako je školovan u strogoj nemačkoj sredini koja je negovala duh klasike, upravo je u njoj bio izložen i novim, nadolazećim umetničkim pravcima, koji će tokom 19. veka potpuno smeniti klasicizam. Od 77 radova, koliko je prikazano na izložbi, većinu čine crteži, nacrti i skice za religiozne kompozicije ili freske. Kao dobar i vešt crtač, Avramović ne zaobilazi klasicističku preciznost, dok su teme preuzete iz Biblije uslovljene naručiocem – crkvom. Ipak, realizovana dela, pogotovu ona koja se mogu videti u oslikanim crkvama, podsećaju i na slikarstvo nemačke grupe Nazarena (slikara koji su krajem prve decenije 19. veka otišli u Italiju prihvativši monaški način života i koji su uzore nalazili u delima renesansnih majstora). Sa njihovim radom i idejama Avramović se svakako mogao susresti u Beču tokom studija, a određeni broj skica izloženih u Konaku pokazuju da se i sam bavio kopiranjem starih majstora, pogotovu Rafaela i drugih italijanskih renesansnih uzora.
Levo od ulaza na izložbu nalaze se portreti, najvećim delom anonimnih ljudi, koji sa druge strane pokazuju uticaj koji je na Avramovića morao izvršiti njegov bečki učitelj. Iako je u Beču bio u klasi profesora Leopolda Kupelvizera, Avramović je privatno posećivao školu Fridriha fon Amerlinga, čuvenog bečkog slikara i vodećeg portretiste, koji će dobiti i zvanje dvorskog slikara sredinom veka. Na ovim Avramovićevim portretima, pogotovu na mnoštvu kopija urađenih po slikama svog učitelja, očigledan je Amerlingov uticaj koji se najlakše može prepoznati u načinu slikanja kose, pogotovu uvojaka. Jedan od portreta prikazuje i usnulu devojčicu čije ime nije zapisano, a koja nas mora podsetiti na Amerlingov čuveni portret usnule Princeze od Lihtenštajna. Ovi portreti nam govore da slikaru nije bio stran ni nadolazeći umetnički pravac, omiljen od strane evropske buržoazije sredinom veka – bidermajer.

Patriotska osećanja slikar je iskazao nizom portreta značajnih ličnosti domaće sredine. Možete videti odličan portret Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića, Joakima Vujića i drugih. Takođe, izložena je i slika Apoteoza Miloša Obrenovića kojom slikar iskazuje moć i ugled prvog vladara oslobođene Srbije, ali i svoje simpatije prema dinastiji. Nažalost, na izložbi se ne mogu videti njegove karikature koje bi bacile drugačije svetlo na odnos slikara i srpskog društva tog perioda.
Nećemo reći najbolja, ali svakako najpoznatija slika Dimitrija Avramovića, izložena je u Konaku i ako ni zbog čega drugog, posetite izložbu makar zbog nje. Apoteoza Lukijana Mušickog, jedna je od najveštijih kompozicija ovog slikara koja se svojom tematikom, veštinom i bojama ističe i privlači pogled. U slučaju da niste naleteli na taj podatak – Lukijan Mušicki je bio srpski vladika i pesnik koji je živeo krajem 18. i početkom 19. veka. Tri godine nakon njegove smrti, 1840. Avramović slika njegovu apoteozu nakon studioznog razmatranja i razvijanja njene ikonografije. Želimo da Vam skrenemo pažnju na tri skice izložene desno od slike – one nam jasno pokazuju razvojni put slikareve ideje. Na prvoj, najstarijoj skici, ka nebu se podiže portret Lukijana Mušickog uokviren zmijom koja sebi grize rep, tzv. uroborosom, koja je, slučajno ili ne, deo grba Obrenovića. Ova skica izuzetno podseća na par koraka dalje postavljenu Apoteozu kneza Miloša. Međutim, već sledeća skica prikazuje pesnikovu bistu, iako je raspored figura na kompoziciji sličan. Na trećoj skici, koja će ga odvesti ka konačnoj verziji, Avramović menja postavku. Umesto portreta ili biste u pitanju je sam pesnik, ovenčan lovorom i lirom, poput Šekspira, Dantea ili Homera na slikama inostranih savremenika, a umesto zahvalnih predstavnika naroda, tu su dva anđela koja vrše primopredaju njegove duše na međi dva sveta.
Na kraju, ako Vam se izložba dopadne, naš savet je da po izlasku iz Konaka pređete ulicu (dva puta) i u Sabornoj crkvi pogledate još dela ovog slikara u enterijeru za koji su osmišljena i rađena. Knez Miloš Obrenović poverio je oslikavanje crkve Dimitriju Avramoviću na nagovor Vuka Karadžića. U periodu od 1841. do 1845. godine, Avramović je uradio 18 velikih zidnih kompozicija i oko 50 ikona za ikonostas. Ako se upustite u ovu malu ekskurziju po Kosančićevom vencu, javite nam Vaše mišljenje da li Vam se više dopadaju salonske slike ili freske Dimitrija Avramovića?
piše: MoonQueen