
priredila: Nevena Stajković
Sredina avgusta uvek je rezervisana za kišu meteora! To je pojava koja podrazumeva da veći broj meteora kreće iz jedne tačke na nebu u kratkom vremenskom periodu i velikom brzinom ulazi u Zemljinu atmosferu. Laički rečeno, to je veliki broj zvezda padalica koje smo blagosloveni da vidimo u ovom periodu. Naučnici predviđaju da ćemo ovog leta tačno 11. avgusta biti u prilici da vidimo najveću kišu meteora. Zato – kada padne mrak, spakujte ćebe u ranac i pravac na neko mesto pod vedrim nebog gde nema svetlosnog zagađenja. Preporučuje se čak da ne koristite ni telefon zbog osvetljenja, tako da će ovo biti prava meditacija! Međutim, pre i posle kiše meteora, u meditaciji će vam pomoći i poezija o zvezdama koju su ispevali srpski i svetski pesnici.
Zvezda, Vojislav Ilić
Noć je vedra, blaga,
bledi mesec sja,
u milini tone
vasiona sva.
I zvezdice mile
rasipaju zrak…
Samo jedna trepnu,
pa je pokri mrak.
Čija beše zvezda?
Bog jedini zna!
Spokojna je, mirna
vasiona sva.
Jedna se odroni zvezda, Hajnrih Hajne
Jedna se odroni zvezda
sa svoje visine jasne!
Ono je ljubavi zvezda
Što tamo pada i gasne.
Sa jabukova stabla
padaju hrpe cveta,
Vetri stižu i tim se
Igraju, vesela leta.
Labud ribnjakom kruži
I peva, i pesma zvoni
Sve tiše, i pevac beli,
U grob vodeni roni.
Sve je nemo i mračno!
Cvet je razduvan ceo,
Zgasla je zvezda i s pesmom
Potono labud beo.
Kud minu zvezda, Branislav Petrović
Kud minu zvezda, signal večne tmine,
zvezda što se rađa kad čovek premine?
Prostori strašni i ponori sivi,
odajte tajnu zašto čovek živi.
Il munja što se s ludim gromom svađa,
zna zašto se čovek na tom svetu rađa?
A već kad je jednom tako divno rođen,
šta mu bi da ode, žizni oslobođen!
Na putu kroz Večnost, ko zna šta sve čeka,
nevičnog Beskraju sirotog čoveka.
Zvezda, Džon Kits
Zvezdo, da umem kao ti da sjam,
ali ne sam u zavodljivoj tami,
da sledim večnim okom večni plam
ko bonik kog san u prirodu mami,
da budem voda koju vuče tok
da čisti zemlju prljanu ljudima,
i gledam masku sveta novu, dok
na gorski vrh je snegom stavlja zima –
ne – još bih čvrsto, još bih bez promene
grudima drage da se svijem bliže
da je osetim, čujem kako diše,
da neumorno slast bude uz mene,
još, još da slušam te pokrete, nem
da tako večno živim -il da mrem.
LIX Đulić uvelak, Jovan Jovanović Zmaj
„Vidiš onu zvezdu gore”,
Astronom mi jedan reko,
„Mozak stane, kad pomisliš,
Kako j’ zvezda ta daleko.”
„Daleko je, visoko je,
Sto godina dugih prođe,
Dokle njena svetla zraka
Do našega oka dođe.”
„Mi vidimo zvezdu ovu,
Vidimo je kako trepti,
A nje možda davno nije,
Veruješ li?” — Verujem ti!
Jer s’ i meni ka što čini,
Usred noći sam stojeći,
Ko da čujem slatke glase,
Ko da čujem mile reči.
Čini mi se ko da vidim
Svetlo lice zvezde svoje;
Ja je vidim, ja je vidim,
A nje davno nestalo je…
avgust, 2021.