
piše: Nevena Stajković
Znam da je leto rezervisano za čitanje romana ispod suncobrana, ali, ako poverujemo velikom poeti da će poeziju svi pisati i pritom protumačimo njegovu misao na sasvim slobodan način – da će poezija zbog toga uvek biti u modi – ne preostaje nam ništa drugo nego da se odenemo i okitimo stihovima o letu i spremni dočekamo sezonu, a ako se plašimo da nismo dovoljno vitki, primenimo Šilerovu dijetu.
Jovan Hristić, Došlo je leto
Došlo
je leto, dosta mi je svega, i odlazim na pusto ostrvo
Sa svojim Homerom u rukama, da drugujem sa bogovima i herojima
Kad vetar zanjiše grane borova i ustalasa more,
Srebrnoluki Apolon, sovooka Atena i zemljotresac Posejdon
Dođu da se dogovore kome će sada smrsiti konce.
Zaklopim knjigu, i vidim seljake koji su došli
Da napoje mazge što žedne mesece provode na ostrvu.
A kada se ukrcaju u čamce, i zvuk motora nestane za njima,
nastavljam da čitam Homera i slušam vetar što će se začas
Ponovo pretvoriti u glasove bogova
Koje će odmah zatim raspršiti na pučinu.

Ivan V. Lalić, Leto
Na svim prelazima gore velike žute vatre,
Opasne vatre podneva. Ne osvrćite se.
Umiru ptice u spaljenoj čipki zelenila,
Umiru uhvaćene bleskom usijanih
Ogledala na raskršćima. Ne osvrćite se.
Otvara se ružičasti mak na oljuštenim
Usnama zemlje, otrovno leto. Ne osvrćite se.
Treba podneti podne; ko podne ne podnese
Večeri ne dočeka.
Lepota pakla, prisutnost onog čega nema,
Topot hiljadu kiša sasvim iza sluha;
To je vreme kada je bog jedan legao, mamuran,
I mudrost mu naoružana iz čela izašla.
Leto.
Ova ravnoteža, olovna vaga godine,
Ovaj mamurni san pod zgrušanim krvotokom flore,
Život prašine u bunarima, izjednačenje,
San je zao što će da izgori noću
U zelenoj vatri mora.
Nastavite put, ne osvrćite se. Sada svuda
Na prelazima gore žute vatre podneva,
Velika laž o ravnoteži koja ubija,
Zaustavljeno proleće i uskraćena jesen,
Usijana smola što pečati hodnike čula,
Vatre podneva. Ne osvrćite se ako nećete
Da ostanete zauvek u žiži svirepe svetlosti
Koja će da pojede senke, vaše male senke
Bez kojih se ne može nestati dostojanstveno.
Stevan Raičković, Leto na visoravni
Na visoravni, gde je sjalo
Od sunca sve k’o ogledalo,
Čini se sad da neće stati
Кiša i sunce opet sjati.
Al’ presta… Tek sa lišća smokve
Cede se kapi. Drhte lokve.
I već od sunca blesnu krišom:
Кornjačin oklop opran kišom.

Jovan
Dučić, Leto
-Iz
dubrovačke Župe
Okićenu lozom i cvećem od maka,
Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva.
Na pučini magla providna i laka,
U vrućome žitu prepelica peva.
Iz vode i kopna odisaše leto
Mirisom i vatrom. Tesne staze behu
Pune kosovaca. Veselo je cvet’o
Turčinak u njenom govoru i smehu.
Ona je kraj mene tada koračala,
Strasna kao leto, pored mirnih vala,
Polivenih toplim bojama i sjajem.
Vaj! I mladost prođe, k’o sunce nad gajem!
Samo još u meni ti si i sad taka:
U kosi ti isti cvetovi od maka.
Milan
Ćurčin, Letnje poslepodne
Igra sunčana jara,
Treperi zreo vlat,
A na crkvenoj kuli
Izbija sat
Podne.
Glup i nesnosan dan.
Npr. čovek leg’o i komito zin’o –
Pardon!
Pre toga sve do kože skin’o
I drema,
Vreba san.
I taman san nestaško na oči mu sleti,
A žena se seti,
Da joj nešto treba,
Pa, kao iz neba,
U sobu uleti:
„Treba mi dve lepeze i nešto za meze”
Itd, itd.
U tom odleti san… –
Užasno glup dan.
jun 2020.