„Makbet” E. Jonesko, foto: Atelje 212

Magbet je nesumnjivo jedna od najizvođenijih, a po mišljenju ovog Diletanta, i najbolja Šekspirova drama. Njen doprinos umetnosti je nemerljiv, ali jedan od vrhunaca njenog uticaja je definitivno Makbet – Ežena Joneskua. Komšija sa Balkana, jasno je kako je Joneskuu pošlo za rukom da napiše ovu „ratnu“ dramu koja se, poput klasika na kom je zasnovana, lako mogla dogoditi bilo gde na planeti.

Odmah na početku ću spomenuti jedinu manu predstave – radnja se, barem u početku, može činiti malo konfuzna onome ko nije čitao originalnog Magbeta, ali ipak ću biti potpuno neobjektivan i neću se obazirati na takve osude, iz prostog razloga što me ne interesuje razlog zašto ga do sada niste pročitali.

Nekada davno, u nekoj dalekoj zemlji, jedan vladar je zbacio drugog, drugog je zbacio neki treći, trećeg, pak, četvrti i svaki od njih je živeo srećno na vlasti dok s nje nije bio krvavo zbačen. The end.

„Makbet” E. Jonesko, foto: Atelje 212

To “nekada davno” lako može biti i danas i sutra, kako nam je direktno, ali efektivno dočarano spojem srednjovekovnih i modernih predmeta. Kilt ispod džempera, gajde pored palica za golf, mač uz kalašnjikov. Ali, nije ova drama modernizovana kako bi se publika lakše poistovetila sa istorijskim likovima. Naprotiv, stariji predmeti su ubačeni u ovu modernu dramu da nam pokažu koliko (ni)smo odmakli od varvarizma srednjeg veka. I kao u svim bajkama, i ovde je jači akcenat na simboličnosti likova, nego na njihovoj psihologiji. Likovi kraljeva Makbeta (Uroš Jakovljević) i Dankana (Branimir Brstina), karikature su vođa vredne Koraksovih stripova. Nema tu mesta za Šekspirovu dubinu, ovaj svet je mnogo prostiji i mnogo brutalniji. Nema savesti, nema ludila i nema krivice, te “bolesti koja se lako leči”.

Publika često i ne stigne čestito da uživa u svim transformacijama sporednih glumaca koji pred nama munjevito skaču iz jedne uloge u drugu. Zato bih, pre nego nastavim dalje, spomenuo odličnu sporednu ekipu glumaca: Vladislav Mihailović, Ivan Mihailović, Dragana Đukić, Stefan Radonjić, Dušan Murić i Tamara Dragićević.

Režija Anđelke Nikolić je savršena, a kao njen vrhunac bih posebno želeo da izdvojim dva mesta u drami. U prvom, Dejan Dedić u ulozi Dankana, u jednom momentu postaje “idiot jedan, pun buke i besa” i kreće da ubija zarobljenike tj., publiku, prvo nožem, pa mačem, pa revolverom, pa pištoljem, pa puškom, pa sačmarom, pa kalašnjikovim, pa zoljom, pa bombom, pa bazukom, pa…

Dok ste čitali poslednju rečenicu hteli ste da preskočite na njen kraj (ako već i niste), zar ne? Upravo to je i publika uradila. Genocid nam je držao pažnju u početku, ali druge stvari su već krenule da se dešavaju na sceni, a čovek koji ubija stotine hiljada ljudi na naše oči je postao repetitivno dosadan. Mislim, ok, jeste strašno to što ubija ljude, ali radi to već pet minuta… promenimo kanal.

„Makbet” E. Jonesko, foto: Atelje 212

Ali čak i ta indiferentnost prema smrti je nadmašena u momentu koji je, za razliku od prvog, verujem, ipak promakao publici. Anica Dobra, koja nas u ulozi Lejdi Dankan u isto vreme plaši i nasmejava, poput Ivice Kralja, šutira glavu pogubljenika u centar publike. Na prvu loptu ovo nekome može izgledati kao jeftin trik dodvoravanju publici, ali publika je ovde stavljena u ulogu naroda koji sa tribina na krvavu glavu reaguje, naravno – gromoglasnim aplauzom. Ove dve scene su savršeno dočarale kako burno reagujemo na smrt pojedinca, a smrt miliona, da parafraziram već čuvenu Staljinovu rečenicu, je dosadna statistika.

Bajke, u svom izvornom obliku, nisu imale srećan kraj, naprotiv. One nisu služile da se uvesele deca, već da se nauče da ne odlaze u šumu, da se ne šetaju noću sami, da ne veruju neznancima, ukratko – da deca izvuku pouke kako bi dočekali da odrastu. Takva je i ova bajka za odrasle, sa porukom da će, ako iz nje ne izvučemo pouke, naše krvavo danas biti tu i sutra, i sutra, i sutra.

U mesecu parlamentarnih izbora, predlažem vam da ugasite televizor i umesto svih političkih kampanja, odete do Ateljea 212 i odgledajte Makbeta, Ežena Joneskua. Saznaćete sve iste informacije, ali ćete pritom uživati i neće vas boleti glava.

 Pozorišni dodatak

Svakog meseca mali deo svoje rubrike ću odvojiti da podelim sa vama veb-stranice i linkove za koje mislim da bi bili korisni, ili bar zanimljivi svim ljubiteljima pozorišta.

Šekspirov Magbet je, naravno, imao mnogo ekranizacija (za jednu od najnovijih pogledajte naš pregled FEST-a) i još više izvođenja širom sveta. Ali u svom tom moru verzija, izdvojio sam za vas adaptaciju koja se smatra jednim od najboljih Magbeta u engleskoj istoriji. Ian Mekelen (Ian McKellen), u ulozi života kao Magbet i Džudi Denč (Judy Dench) kao Lejdi Magbet. Istina, snimak je bez titla, ali kao što smo i gore napomenuli, pročitajte dramu pa ćete je pratiti bez problema.

piše: Igor Belopavlović

Leave a Reply

Your email address will not be published.