piše: Ermina Ribić
Biblijske teme, likovi i motivi nisu nepoznata pojava u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Ako su pisci preuzimali teme i likove jedni od drugih, ili ih izravno citirali ili parodirali, onda je sasvim očekivano da se i Biblija, najprevođenija knjiga Zapada, nađe na listi intertekstualnih uplitanja kao izuzetno bogat imaginarij. Fiktivni dijalog sa Biblijom mnogi autori i autorice koristili su kako bi ispričali nove priče: Melvilov Mobi Dik, Idiot Dostojevskog (možda čak i njegovo cjelokupno stvaralaštvo), te kratke priče poput Andrejevljevog (izrazito potcijenjenog) Jude Iskariota ili pak Teško je naći dobrog čovjeka autorice O’Konor, primjeri su tih književnih djela koji na mnogobrojne načine uključuju, prepričavaju i posuđuju od Biblije. Radilo se samo o dalekom aludiranju na biblijske teme ili o bacanju novog svjetla na interesantne i neistražene likove, književna djela ovim tematiziranjem zavređuju pažnju mnogo više sa teorijske negoli sa teološke strane.
Sveti tekst Biblije sažet je od pravila i moralnih smjernica koje bi cijelo (hrišćansko) čovječanstvo valjalo strogo pratiti. Stari i Novi zavjet, oba na sebi svojstven stilistički način, uvode različite likove od kojih se skoro uvijek izdvajaju Mojsije, Job, Isus i Juda. Ova grupa muškaraca često se uzima kao primjer vrijednosti, izdržljivosti i bogoljublja, no, sa jednim izuzetkom – Judom Iskariotskim. Čovjek zaslužan za Isusovo razapinjanje, univerzalni sinonim izdaje u zapadnjačkom svijetu, zauvijek je obilježen svojim izdajničkim poljupcem. Monolog ovog biblijskog lika, svojevrsni pledoaje pomiješan sa tiradom, slikovito je predstavljen u romanu Izlazak (1960), srpskog književnika Radomira Konstantinovića.
Judin govor i Isusova tišina
„Ovo govorim ja, Juda. Ko ima uši neka sluša”, ovim rečima započinje Konstantinovićev roman, ne iznevjeravajući ovu premisu do posljednje stranice. Radnja romana smještena je u Jerusalim, nekoliko sati nakon Judine izdaje – nekoliko sati nakon što je Isus razapet. Glavni lik, bez sumnje, jeste Juda Iskariotski, koji iz svoje kuće čuje jauke razapetih na križu. O Isusu Hristu, naravno, već sve znamo iz Biblije, što je poslužilo autoru kao dodatni razlog da se raspiše o njegovom izdajniku, te da što manje veliča centralnu figuru hrišćanstva. Konstantinović je ovim romanom doslovno otvorio prostor ispisivanja za Judu Iskariotskog.
Juda govori i zbilja se kroz taj govorni čin karakterizira kao slojevit književni lik. Konstantinović portretira Judin lik u novom svjetlu, mnogo više kao antiheroja koji je, uprkos svojoj izdaji, lik s kojim čitateljstvo može suosjećati. Utemeljeno na biblijskoj priči, gdje Juda jeste bio Isusov sljedbenik i posljednji apostol koji ga izdaje i zbog izdaje počini samoubistvo, Konstantinović gradi produbljenog lika i daje mu misli i razloge, previranja i nedoumice, sve kako bi približio posljednje sate Judinog života o kojima nismo imali prilike da čitamo:
„Svršeno je sa mnom. On urliče na krstu. Drži se gore nego što sam mislio. Verovao sam da neće kao drugi da plače i da moli da mu neko milostivim nožem prekrati muke. Razmetao se tim.”
Izlazak, Radomir Konstantinović
Dok je Juda tradicionalno prikazivan kao arhetipski izdajnik, u ovom romanu on postaje figura koja služi kao teren na kojem se smjenjuju filozofske i egzistencijalne dileme. Judina izdaja Isusa definira ga i u očima drugih – njemu se smiju, prozivaju ga, ogovaraju. No, on se u svojoj glavi njima pravda: bio je i on nekoć lijep, imao je divnu odoru, sve zube i oba oka. Simbolično, groteskni izgled ćoravog i bezubog Jude kao da odražava i njegov moralni sunovrat nakon izdaje. Prezire sebe i svoje postojanje, da bi se u sljedećoj bujici misli bespogovorno veličao. On se predomišlja, tvrdi kako Isusa voli jer je „lijepi Mesija”, pa se onda ponovo strmoglavi u ponos zbog zaslužene izdaje:
„Priznajem, najzad: sve do ovog časa lagao sam da urla tamo na krstu. Nije zaurlao. Nije kriknuo. Nijednom čak nije zajecao. Prokletnik. Moj lepi prokleti mladić.”
Izlazak, Radomir Konstantinović
Ovakvo slikanje Jude Iskariotskog ne zahtijeva egzegezu (tumačenje) biblijskog teksta, niti traži od čitatelja i čitateljica da sličnu psihologizaciju pronađu u Novom zavjetu. Juda u Izlasku jeste egzistencijalni besmisao i beketovska neizričajnost. Iako svjestan svoje uloge, on ostaje zarobljen u ciklusu krivice i neizvjesnosti, čime postaje tragikomična figura koja odražava modernog čovjeka u potrazi za smislom.
Poetika modernizma u Izlasku
Već na samom početku romana jasno je da čitateljstvo ovdje neće pronaći pravi redoslijed biblijske izdaje. Konstantinović se u ovom romanu poetički priklanja tradiciji modernizma, naglo uvodeći tehniku toka svijesti koja će dominirati cijelim narativom. Modernistički autori težili su, i u tome definitivno uspjeli, ljudsko razmišljanje predstaviti onako kako zapravo jeste – haotično i nimalo povezano – za razliku od realizma i linearnog redanja misli. Ovakav tip naracije i te kako ide uz glavnu temu romana – Judinu izdaju i njegovo vrtoglavo suočavanje sa tim činom – jer moralna previranja i stanje zbunjenosti jedino se tako može opisati. Modernistički ključ, dakle, u Izlasku obogaćuje stari, poznati narativ o Judinoj izdaji, dodavši nove perspektive i teme o kojima, inače, sveti tekst ne govori.
Značajno je i to da u ovako postavljenom narativu, pravog moralnog okvira nema. Juda je počinio izdaju i ne zna da li je to dobro ili loše. O tome glavni lik kontemplira na tristotinjak stranica, povremeno se osvrćući na druge likove, poput Marije Magdalene, Isaka, Abrahama, ili čak prirode oko njega, pa i užeta koje neprestano nosi, a koje aludira na to da se odlučio na samoubistvo istog trena kada su Isusa razapeli. Ova fragmentarna i introspektivna forma omogućava čitateljstvu da uvidi šta se događa u Judinoj glavi, kroz niz misli, refleksija i unutrašnjih dijaloga. Ova tehnika doprinosi osjećanju dezorijentacije, koje odražava Judinu unutrašnju borbu sa pitanjem krivice i izdaje.
Konstantinović je ovom narativnom tehnikom otvorio i druge mogućnosti, poput fokusa na psihologiju lika, a ne na spoljašnju radnju. Čitatelji i čitateljice tako postaju svjedoci Judinih unutrašnjih previranja, ali istovremeno osjećaju nemoć da ih u potpunosti razumiju. Ova narativna tehnika izuzetno je uspješna, čim se tokom čitanja možemo zapitati: da li ja Judu uopšte mogu razumjeti? Unutar ili izvan biblijskog konteksta i ovog romana, to pitanje ostaje isto.
Između zakona i slobodne volje
Konstantinovićev Juda interesantan je književni lik i zbog tematiziranja velike teze kakva je slobodna volja u čovjeka. Juda ne nosi samo teret izdaje Isusa Hrista, već i težinu neizbježnog moralnog sloma cijelog čovječanstva. Izdati bogočovjeka čin je Judine slobodne volje, no, istovremeno i njegova unaprijed određena sudbina, ili čak zadatak. Dvanaesti apostol odigrao je krucijalnu ulogu u lancu događaja zbog kojih Isus konačno dokazuje da je poslat od Boga. Na taj način, autor već na početku romana suptilno naglašava kako bez Jude ne bi bilo ni Isusa, ali i obratno. Odnos između ova dva lika predstavljen je kroz Judine besjede, odnosno, kroz cijeli Izlazak, ispričan u prvom licu.
„Od mene nema većeg glupaka u Jerusalimu. U zemlji judejskoj. U zemlji hanaanskoj. Čekajte. Ne svađam se. Ali ponekad verujem da ja ne postojim: postoji zakon, a ja sam ovde samo zato da se on ispuni.”
Izlazak, Radomir Konstantinović
Ovaj sukob između slobode i predodređenosti vodi ka dubljem filozofskom razmišljanju o ljudskoj odgovornosti. Juda preispituje svoj identitet kao izdajnika i kao čovjeka, groteskno parirajući Isusu kao Bogu i kao čovjeku. Konstantinović postavlja Judu kao tragičnog junaka koji je, iako svjestan svog čina, zarobljen u neizbježnom kolu krivice i izbora koji možda nikada nije bio potpuno njegov. Na ovaj način, roman postavlja važna pitanja o tome da li ljudi imaju slobodnu volju ili su vođeni silama izvan svoje kontrole, što je jedno od ključnih pitanja egzistencijalističke filozofije. Ovo pitanje se donekle transponira i na lik Isusa Hrista, glavnog pokretača Judinih introspekcija, koji je također upleten u egzistencijalističku mrežu slobode i usuda:
„On sve vidi i sve zna; jer je za njega rečeno da će doći, u obličju ljudskom, u mesu, da bismo mogli da ga raspnemo, da ga izdamo (da nema mesa, kako bismo ga raspeli?), da stradamo posle zbog toga, ali on vidi sve i bude samo ono što hoće. On.”
Izlazak, Radomir Konstantinović
Juda izlazi iz okova alegorije i prezira
Izlazak je definitivno daleko od klasične egzegeze, što, na koncu, jedno književno djelo sa ovakvom tematikom i treba da bude. Konstantinović je ovim romanom otrgnuo Judu iz centra Danteovog pakla, podario mu haotične egzistencijalističke misli i spasio ga od biblijske alegorične prirode. Danas, vjerovatno u istoj mjeri kao i u to biblijsko doba, lik Jude je najomraženiji, možda čak i više nego lik Sotone. Osuda koja mu je pala na pleća iščitava se u apsolutno svakoj rečenici ovog modernističkog romana, no isprepletena je i sa dvoumljenjem i sartrovskim egzistencijalizmom koji je humanizam.
Juda, kao i mnogi od nas, samo pokušava biti čovjek kakvog ga drugi žele, uprkos osudi i izdaji. U Izlasku gledamo i čitamo Judu iz Biblije koji je ostao isti lik, možda nama toliko blizak da ga zovemo suvremenikom, dok Konstantinovićevo tumačenje dodatno produbljuje biblijskog izdajicu, dajući one dimenzije koje mu sveti tekst nikada neće moći podariti.
novembar, 2024.
